Predsjednički izbori u Sloveniji na rasporedu su za manje od dva mjeseca. Premda se radi o simboličkoj funkciji, povijest njenih obnašatelja, kao i repertoar kandidata na jesenskim izborima, jasno ukazuju na nimalo bezopasnu ridikulizaciju politike. Ključna figura je, dakako, trenutni i vjerojatno budući predsjednik: Borut Pahor.
Nakon 2014., rekordne izborne godine, kada su se u Sloveniji održali europski, zatim prijevremeni parlamentarni te napokon redovni lokalni izbori, vrijeme je za novi izborni ciklus. Naime, 22. oktobra ove godine održat će se šesti predsjednički izbori, u prvoj polovici 2018. godine slijede parlamentarni, a u drugoj polovici još i lokalni izbori. Uloga predsjednika, prema slovenskom ustavu, svodi se na simboličku i reprezentativnu funkciju, a uz malo zlobe mogli bismo reći kako se radi o političkoj maskoti države.
Aktualni predsjednik države, Borut Pahor, tu je ulogu maskote, simpatičnog budalaša, uistinu doveo do svojih krajnjih granica. Već sada možemo najaviti da će 4. predsjednik Republike Slovenije, najvjerojatnije, ukoliko se ne dogodi nekakvo čudo, na svojoj funkciji ostati i u svom drugom mandatu. No, prije nego se posvetimo njemu i njegovim protukandidatima, još nekoliko riječi o prethodna tri predsjednika.
Čovjek iza zavjese
Prvi predsjednik, Milan Kučan, koji je još u bivšoj SFRJ bio visoko pozicionirani funkcioner, na prvim je predsjedničkim izborima pobijedio Jožu Pučnika, poznatog disidenta (njegovo ime danas nosi glavni slovenski aerodrom). Tom je pobjedom Kučan ustvari samo zasjeo na novu funkciju, još jednu u nizu koje je u prošlosti obnašao. Krajem šezdesetih postaje predsjednik Saveza socijalističke omladine Slovenije, 1973. sekretar Saveza komunista Slovenije, 1978. predsjednik Skupštine SR Slovenije, zatim delegat u predsjedništvu Saveza komunista Jugoslavije, od 1986. do 1989. predsjednik CK Saveza komunista Slovenije, a 1990. godine na prvim neposrednim izborima pobjeđuje spomenutog Pučnika i postaje predsjednik predsjedništva SRS. Svoju pobjedu potvrdio je na izborima 1992. i 1997., kada pobjeđuje na prvim i drugim predsjedničkim izborima u samostalnoj državi.
Nakon političke karijere duže od trideset godina, završetkom drugog mandata formalno se povlači iz politike. Unatoč tome, 2004. godine osniva političko društvo Forum 21, u kojem okuplja lijevoliberalne opinion makere, poduzetnike, političare, kulturnjake, itd. Cijelo to vrijeme ostaje trn u peti slovenske desnice, prvenstveno Janezu Janši i SDS-u, koji ga proglašavaju velikim zavjernikom iz Murgli (dio Ljubljane u kojem Kučan živi), “čovjekom iza zavjese” koji vuče sve konce, svojevrsnim utjelovljenjem sila kontinuiteta koje, gotovo trideset godina nakon raspada zajedničke države, i dalje upravljaju društvenim i političkim životom države. Kučanovo predsjedništvo obilježio je suzdržan, ali narodski i pristupačan stil te kao takav i dalje ostaje jedna od političkih figura koja u javnosti uživa visok ugled.
New age predsjednik
Još izraženija suzdržanost isprva je karakterizirala njegovog nasljednika, Janeza Drnovšeka, koji je za vrijeme Kučanovog prvog i drugog predsjedničkog mandata bio predsjednik vlade, koju je predvodila njegova stranka, Liberalna demokracija Slovenije. Ni Drnovšek nije bio potpuna politička nepoznanica, na sebe je skrenuo pažnju kada je 1989. godine postao jedan od posljednjih predsjednika predsjedništva SFRJ, a zatim jedan od vodećih političara slovenske tranzicije i približavanja euroatlantskim integracijama (EU i NATO), glavnog projekta devedesetih i početka dvijetisućitih godina. Kao što je već rečeno, u početku je Drnovšeka karakterizirala još veća suzdržanost, čak birokratska suhoparnost, sve dok zbog teške bolesti nije doživio svojevrsnu osobnu epifaniju i strastveno se posvetio “new age” pristupu životu i problemima. U tom svjetlu, pokušao je posredovati i pomoći u kriznoj situaciji u Darfuru, na jugu tada još cjelovitog Sudana, suprotstavljajući se nepravdama koje je trpilo tamošnje stanovništvo, narod Nuba. Napisao je više knjiga za samopomoć, aktivno se suprotstavljao problematičnim politikama tadašnjeg predsjednika vlade Janeza Janše, itd.
Na četvrtim predsjedničkim izborima, 2007. godine, uspješno se kandidirao Danilo Türk, javnosti poznat prvenstveno kao diplomat, aktivan u UN-u, gdje se kasnije neuspješno kandidirao i za generalnog sekretara. Poslovična predsjednička suzdržanost i skromnost, barem u domeni odnosa s javnošću, u Türkovom mandatu izostaje, a umjesto toga njegov se javni imidž temeljio na intelektualizmu i diplomatskoj taktičnosti, kojoj, pomalo paradoksalno, nije nedostajalo umišljenih, pa i arogantnih tonova. Upravo je to Türka najvjerojatnije koštalo pobjede u borbi za drugi mandat, kada je morao priznati pobjedu izazivača, aktualnog, četvrtog predsjednika države, Boruta Pahora. Nakon Kučanove skromnosti, Drnovšekovog spiritualizma i Türkove umišljenosti, sada se nalazimo u eri Pahorovog cirkusantstva.
Svojedobno su komunisti za sebe govorili da su revolucionari, ljudi posebnog kova, a u farsičnom povijesnom obratu za nekadašnjeg “komunista” Pahora možemo reći da je cirkusant posebnog kova.
Cirkusant posebnog kova
Odmah na početku treba otkloniti onu vrstu prepotentnosti, koju tako rado iskazuje lijeva, a ponajviše lijevoliberalna inteligencija, a prema kojoj je Pahor jednostavno nekakva anomalija u sustavu, koja će se sama od sebe ispraviti ukoliko ju dovoljno dugo ismijavamo i ignoriramo. Nije i neće. Njegova politička biografija otkriva univerzalnu i trajnu privlačnost njegovog artizma, za svoje cirkuske točke i nastupe on neprekidno dobija nagrade i priznanja. Bilo to u obliku višestrukih mandata u parlamentu, ili u obliku funkcije predsjednika tog istog parlamenta, pa predsjednika Socijalnih demokrata, zatim zastupnika u Europskom parlamentu i konačno u obliku funkcije predsjednika države. Može li Pahor jednom postati i generalni sekretar UN-a ili predsjednik Europske komisije? Ako itko iz Slovenije može, onda je to svakako on!
U svojim savjetima dinastiji Medici iznesenima u Vladaru, Machiavelli piše kako je dobro da narod vladara voli, no da je ipak bolje i učinkovitije da ga se boji. No što ako mu se narod smije? Čini se da je to još bolje! Radi se o nedovoljno ozbiljno shvaćenom i analiziranom novumu kojega je u političku praksu uveo Borut Pahor. Što ako te narod voli jer se ustrajno i komično spuštaš na njihovu razinu te tako stvaraš dojam sebe kao prvoga među jednakima? Točno to, naime, radi Pahor. U svojoj prvoj predsjedničkoj kampanji je izveo cijelu seriju jednodnevnih uživljavanja u svakodnevicu “običnog čovjeka”. Mogli smo tako vidjeti Pahora smetlara, Pahora mesara, šumara, frizera, vrtlara, itd. Nije u tim prilikama nedostajalo niti “simpatičnih” mizoginih i šovinističkih izjava.
Šumar Pahor tako u kameru prostodušno izjavljuje kako stabla obara gotovo jednako dobro kao žene, Pahor vođa maturantske povorke maturanticama viče “pleši miška mala”, itd. Kada Pahor predsjednik, jer povremeno ipak preuzme i tu ulogu, ipak ode predaleko, kao u slučaju “miški”, jednostavno snimi izjavu za javnost u kojoj se poput nedoraslog tinejdžera ispriča i najavi kako će se potruditi biti bolji. Umjesto predsjednika, koji bi bio svojevrsni vrhovni moralni i simbolični autoritet, imamo tako predsjednika adolescenta, koji izvodi ludosti, s građanima snima selfije i obećaje kako će ubuduće biti dobar. U tom narcističkom obratu, Borut Pahor više nije naš predsjednik, već smo svi mi njegovi predsjednici i predsjednice, a on je naše raspojasano dijete, koje izvodi ludosti i crveni se kada pretjera. Jer on je budalaš i cirkusant kojemu se smijemo, ali ga zbog njegove jednostavnosti i iskrenosti svejedno volimo, zar ne?
Politika kao šou biznis
Pogrešno! Umjesto da ga volimo, jer mu se smijemo i tako ga oslobađamo svake odgovornosti, trebali bismo ga se bojati i doživljavati ga smrtno ozbiljno, i njega i sve ono što takva politika utjelovljuje. Svakako, Pahor u svojim nastupima nalikuje klaunu, ali to nije simpatičan klaun čije ludorije nemaju negativnih posljedica. Pahor prije nalikuje Jokeru, zloslutnoj figuri koja se može činiti zabavnom samo neupućenima. Smijući se njemu podsmjehujemo se ustvari samima sebi; misleći kako možemo na njega utjecati te ga preodgojiti, samo potvrđujemo njegov vlastiti utjecaj i preodgoj nas samih. Ne radi se samo o eksplicitno problematičnim izjavama, navodno simpatičnom šovinizmu i mačizmu te bombastičnom narcizmu, daleko opasnija je činjenica da politika kakvu prakticira Borut Pahor nadasve učinkovito prikriva političke razlike, čineći ih banalnima.
Klasne razlike, marginalizirane društvene skupine, govor mržnje u politici, svakodnevno nasilje kapitala, ništa od navedenog ne postoji ili je toliko banalizirano da postaje smiješno. Stoga nije slučajno da se među ovogodišnjim Pahorovim protukandidatima nalaze i brojni estradnjaci te glazbenici, jer ako je politika postala šou biznis, zašto onda ne bi u njoj uspio i netko od njih? Protiv nekoga drugoga, možda i bi, ali protiv Pahora, koji prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja i dalje ima podršku veću od 50%, ipak teško.
Među ozbiljnijim protukandidatima su, zasada, prvenstveno njih troje. Predsjednica Nove Slovenije, Ljudmila Novak i Zmago Jelinčić iz Slovenske nacionalne stranke su javnosti već dobro poznati i oboje imaju osiguran određen postotak glasova, ali ipak daleko premali da bi ozbiljnije ugrozili Pahora. Najozbiljniji kandidat, koji bi Pahora čak mogao otjerati u drugi krug, je Marjan Šarec, gradonačelnik Kamnika, kojemu istraživanja javnog mišljenja predviđaju oko 30% glasova. Šarec je javnosti poznat prvenstveno kao vrhunski imitator i satiričar, nekadašnji suradnik legendarne emisije radio Ga Ga. Ako itko, onda je satiričar dorastao klaunu…
Sa slovenskog preveo: Goran Matić