Nedavni posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Rumunjskoj uključivao je nekoliko zadataka. Pored lobiranja za interese francuskih firmi i geopolitičkog pozicioniranja, Macron se dotaknuo i razlike u plaćama radnika između zemalja centra i periferije: tako da “solidarno” zakine i jedne i druge.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron posjetio je Rumunjsku 24. augusta na poziv rumunjskog predsjednika. Bio je to prvi posjet novoizabranog francuskog predsjednika Istočnoj Europi. Prije toga, Macron se sastao sa šefovima Češke, Slovačke, Austrije, a odmah nakon Rumunjske otišao je u Bugarsku. Srednjostrujaški mediji i analitičari prikazali su ove sastanke kao diplomatsku turneju demonstracije moći francuskog predsjednika koji cilja preuzeti poziciju “glasnogovornika” EU adresirajući njezine najveće izazove.
Posebnu priliku vidio je sada, s obzirom na to da je njemačka kancelarka Angela Merkel prisiljena koncentrirati se na unutarnje poslove te zemlje neposredno pred izbore zakazane za septembar. No, pogledajmo pobliže okvire Macronovog posjeta.
Uvoz oružja
Rumunjski predsjednik Klaus Iohannis na vlast je došao igrajući na antikorupcijski listić. Manje je, međutim, poznato da je jedna od njegovih prvih predsjedničkih mjera bilo povećanje proračunskih izdvajanja za vojsku na 2 posto BDP-a. S obzirom na robusni ekonomski rast posljednjih nekoliko godina, to znači da je vojni proračun narastao sa 3,6 milijarde na 4 milijarde eura godišnje. U skladu s povećanim budžetom, prvog augusta ove godine, rumunjske vlasti najavile su desetogodišnji program pomlađivanja vojnog arsenala čija je trenutna ukupna vrijednost veća od 10 milijardi eura.
To znači da će se nabavljati nova oprema najšireg opsega: od helikoptera do tenkova i pušaka. Drugim riječima, ovim se programom Rumunjska označila kao plodonosno tržište vojne opreme i to u trenutku kada produljena kriza profitabilnosti kapitala i eskalacije konflikata diljem svijeta uzrokuju značajan rast dobiti na vojne investicije.
Povećanje izdvajanja vojnih budžeta na 2 posto BDP-a za sve NATO članice, čitatelji će se sjetiti, bio je jedan od prvih zahtjeva Donalda Trumpa još kao predsjedničkog kandidata. Cilj toga bio je raspodijeliti račun za NATO aktivnosti ravnomjernije po zemljama članicama te tako olakšati teret financiranja NATO-a koji najviše leži na SAD-u. Kao jedan od šefova država koji je to učinio i prije nego li je Donald Trump izabran za američkog predsjednika Iohannis je zaslužio službeni posjet Washingtonu kako bi se susreo s Trumpom, neočekivano, kao jedan od prvih predsjednika u službenom posjetu novom američkom predsjedniku. To je međutim, imalo svoju cijenu: ugovor težak 4 milijarde eura za nabavu Lockheed Martin HIMARS bacača raketa.
Frustracije francuskog kapitala
Posjet predsjednika Macrona Bukureštu kao primarni cilj imao je uključiti francuske proizvođače oružja u rumunjsku potrošačku groznicu. Tokom sastanka potpisan je memorandum između francuskog proizvođača vojne opreme MBDA i Romarma, rumunjske firme za vojnu proizvodnju u vlasništvu države, a za proizvodnju balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa. Dogovor još nije finaliziran, a uloga memoranduma je to osigurati, ali i pronaći dodatne načine suradnje između MBDA i Romarma u proizvodnji vojne opreme. Ako se uspije finalizirati, ukupni posao imao bi vrijednost od 2 milijarde eura.
Naravno, Francuzi imaju konkurenciju, Amerikance koji su spremni preoteti posao, a s obzirom na rumunjsku sklonost SAD-u, ova opcija je još uvijek na stolu. Ustvari, za ovo već postoji i “presedan”. Prošle je godine njemačka firma Rheinmetall bila uvjerena da su postigli dogovor s Rumunjskom za proizvodnju 600 amfibijskih transportera.1 Međutim, prije nekoliko mjeseci, rumunjska je vlada najavila da će taj ugovor ipak biti dodijeljen američkoj firmi General Dynamics.
Nabava helikoptera ispostavila se još težim zadatkom. Europski proizvođač Airbus Helicopters otvorio je prošle godine tvornicu u Rumunjskoj s ciljem da u ovom polju počne konkurirati Amerikancima i Rusima. No, kako bi se proizvodna linija uopće otvorila, Rumunjska se obvezala na nabavku 16 takvih helikoptera. Međutim dogovor nije proveden do kraja, primarno zbog toga što je država počela pregovarati s američkom firmom Bell Helicopters. Takav razvoj situacije iziritirao je predstavnike Airbus Helicoptersa koji su Macronov posjet iskoristili kako bi artikulirali svoje frustracije.
Štoviše, otišli su toliko daleko da su optužili rumunjsku vladu za propuste pri osiguranju transparentnosti i poštenosti natječaja za nabavku vojnih helikoptera. Prilikom otvaranja tvornice helikoptera u Brașovu, Francuzi su se nadali uvjetima poslovanja nalik onima koje je dobio Renault u slučaju preuzimanja tvornice automobila Dacia: radilo se o kupovini ogromne vrijednosti koju je Rumunjska poduprla subvencijama i lokacijom. U slučaju tvornice helikoptera situacija se nije razvila na isti način, stoga je jedna od funkcija Macronovog posjeta da ovaj plan provede u djelo.
Četiri elementa
Bilo bi previše pojednostavljeno svesti francuske ekonomske interese u Rumunjskoj isključivo na izdvajanja za vojsku. Engie, Group Societe Generale, Renault i Orange su francuske firme koje dominiraju uvoznim sektorom rumunjske ekonomije. Čak 7 posto izravnih stranih investicija u ovu zemlju dolazi iz Francuske, što je tu zemlju u 2016. godini učinilo četvrtim najvećim rumunjskim trgovinskim partnerom. U Rumunjskoj se nalaze predstavništva više od 2.000 firmi u većinski francuskom vlasništvu.
Macron je na vlast došao između ostalog i na temelju obećanja da će štititi i promicati interese francuskih firmi, a tijekom svog posjeta Rumunjskoj, ovo je obećanje naglasio u govoru napisanom za poslovnu zajednicu koja se za ovu priliku okupila u francuskoj ambasadi. Ipak, bilo bi preapstraktno u ovome posjetu gledati tek tipično ekonomsko ojačavanje interesa zemalja jezgre na periferiji. Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Francuska tri su od četiri najveća (posljednja u nizu je, dakako, Rusija) proizvođača i izvoznika oružja u svijetu. Rumunjska je otvorivši tržište naoružanja (podizanjem proračunskih izdvajanja) ujedno omogućila i najvećim trima zemljama međusobno natjecanje.
Naravno, četvrti element – Rusija – ovdje igra ključnu ulogu: potreba povećanih izdvajanja za vojsku argumentirala se stalnim zazivanjem ruske prijetnje. Ratni huškači i zagovornici novog hladnog rata – kako ovi domaći, tako i oni preko granica – branili su naoružavanje i povećanu vojnu potrošnju kao nužan korak za sprječavanje ruskog ekspanzionizma. Ekonomski interesi ovako se prerušavaju kao geopolitičke varijacije uz rizik povećanog ratnog huškanja u regiji.
Najveći pobjednik ovog zapetljanca je rumunjski predsjednik Iohannis. On žanje političke plodove publiciteta koji nužno prati ovakve skupe državne posjete na “visokoj razini” i kad gostuje kod Trumpa i kad dočekuje Macrona. Iohannis je svoju ulogu ustavnog čuvara doveo do savršenstva: malo upletanja u unutarnju politiku – samo onda kada nužnost nalaže očuvanje statusa quo i antikorupcijskih kampanja – usprkos očitim manama i zloupotrebama kao i maksimalnoj izloženosti stranim politikama utemeljenima na obećanju povećanja izdvajanja za vojsku.
Kontroverza upućenih radnika
Bilo bi teško protumačiti Macronov posjet Rumunjskoj tek kao lobističko putovanje. Pogotovo kad se u obzir uzmu njegovi veliki napori da konsolidira simboličke aspekte svog mandata. Pa ipak, fokus ovog putovanja na pragmatične aspekte rumunjsko-francuskih odnosa nije se krio. A nije se ni mogao sakriti jer su u pregovorima o memorandumu o oružju sudjelovali u javnosti visoko eksponirani dužnosnici s obje strane. Ta kombinacija simboličkog i pragmatičkog glavna je karakteristika njegovog predstavljanja u Istočnoj Europi. Simbolički je tražio uključivanje dugo zanemarivanih perifernih članica EU poput Rumunjske i Bugarske u proces reformiranja EU, pritom gotovo u potpunosti ignoriravši Poljsku, i pogotovo Mađarsku, te uz tek sporadične sastanke sa šefovima Češke i Slovačke u Austriji. Tim je želio jasno ocrtati granice između euroskeptika i eurofila.
Ta simbolička razina dobila je na dodatnoj težini pragmatičnim aspektom Macronovog posjeta. On je tražio podršku od Rumunjske i Bugarske za reformu Direktive Europske komisije 96/71/EC o upućivanju radnika. Njome se reguliraju plaće i dozvoljeni boravak radnika jedne zemlje članice na privremenom radu u drugoj. Prema sadašnjem prijedlogu revizije, direktiva omogućava poslodavcima da iskoriste razlike u plaćama u zemljama članicama i da radnicima iz zemalja periferije upućenima u zemlje jezgre daju plaće i socijalne doprinose kakve bi imali u vlastitim zemljama, a ne u zemlji rada.
Ovaj “socijalni damping”, kako ga je nazvao Macron, funkcionira tako da istovremeno smanjuje plaće na Zapadu i, teoretski, nezaposlenost na Istoku. Macron predlaže da se problem riješi na način da se uvedu minimalne plaće za upućene radnike, koje bi bile u skladu sa plaćama na Zapadu, i da se istovremeno skrati dozvoljeno vrijeme boravka upućenih radnika sa dvije na jednu godinu. Međutim, realni ishod njegovog prijedloga je pritisak na plaće radnika na Zapadu zbog jeftinije i lako dostupne radne snage s Istoka, čime zapravo raste konkurentnost zapadnih radnika, što pak u konačnici znači da će radnici Istočne Europe izgubiti svoju prednost – jeftiniju cijenu rada.
Macronov odabir ove Direktive kao temelja reformskih napora inteligentna je odluka zbog njezinih inherentnih dvosmislenosti. Radi se o području u kojem Macronova politika “ni lijevo ni desno” može savršeno funkcionirati. Drugim riječima, on je ubio dvije muhe jednim udarcem: istovremeno je adresirao francuske radnike kao i one iz Istočne Europe. Radi se o rijetko uspješnom poduhvatu, na kojeg su nasjeli mnogi, a posebno Rumunji.
Izmjenični tokovi rada i kapitala
Kako bi se razmrsio ovaj mehanizam, prva stvar koju valja napomenuti jest da upućeni radnici čine manje od 1 posto europske radne snage. Godine 2015. većinu upućenih radnika činili su državljani Poljske, dok su se francuski radnici našli na trećem mjestu, odmah nakon njemačkih. Ujedno, Njemačka i Francuska su zemlje koje primaju najveći broj upućenih radnika. Jedan od razloga zbog kojeg je reguliranje upućenih radnika postalo problemom jest rast učestalosti ove prakse kod tvrtki koje nastoje smanjiti troškove rada, a što se bilježi od početka financijske krize.
Bilo kako bilo, ukupni učinak koji upućivanje radnika ima na tržište rada, a posebno na stope nezaposlenosti je minimalan. Istina je, međutim, da su neki sektori tržišta više izloženi, a time je i praksa vidljivija, kao što je slučaj u građevinskom i transportnom poslovanju. Činjenica je to koju je Macron istaknuo tokom posjeta Rumunjskoj. Stoga bi, u realnom kontekstu, izmjena direktive o upućenim radnicima učinila malo za rješavanje neuravnoteženosti plaća unutar EU. Ako promjene prođu, a hoće, upućeni radnici s Istoka osjetit će ih kao negativne, dok značajnije poboljšanje njihove kolege na Zapadu neće osjetiti.
Za ilustraciju teze kako su obično zapadne firme one koje imaju najviše koristi od prakse upućenih radnika, iskoristit ćemo rumunjski primjer. Jedan nizozemski prijevoznik kupio je rumunjskog i odmah potom poslao sve njihove vozače na zapadnoeuropske ceste, ali zadržavajući rumunjske plaće. Podržavatelji Macronovog prijedloga stoga u reviziji direktive vide priliku za okončanje takvih praksi i bolje plaće za upućene radnike. Pritom se zanemaruje opisana posljedica revizije direktive: radnici upućeni u Zapadnu Europu mogli bi izgubiti poslove kada izgube jedini konkurentski resurs koji imaju: nižu cijenu rada od zapadnih radnika.
Ambivalentna uloga
Poljska je odlučno istupila protiv revizija Direktive zbog gore navedenih razloga. Čak se i njihova ljevica suprotstavila izmjenama ukazujući na inherentni protekcionizam koji zagovaraju zemlje jezgre. I to je ključni aspekt ove priče: Macron nastoji, uz podršku zemalja jezgre kao što su Njemačka, Austrija, Belgija, Nizozemska i Švedska, nametnuti jedan oblik protekcionizma tržišta rada bez da stvar eksplicitno imenuje, no uz posljedicu raspada europskog tržišta rada.
Macronov argument razlikuje se od onih o “imigrantima koji dolaze i kradu naše poslove jer pristaju raditi za niže plaće”, a koje rutinski zagovaraju desničarski populisti. On kao glavni problem ispravno prepoznaje razliku u plaćama u različitim zemljama EU koja je omogućila ne samo migraciju radne snage iz istočnoeuropskih zemalja ka Zapadu, već i migraciju zapadnog kapitala u Istočnu Europu gdje se nalaze velike rezerve jeftine radne snage. Oba ova fenomena u međusobnom su djelovanju dovela do rasta stopa nezaposlenosti na Zapadu i visokog godišnjeg rasta BDP-a na Istoku. To je slučaj s Rumunjskom: u srpnju 2017. godišnji rast BDP-a iznosio je 5,7 posto, dok je francuski bio nezadovoljavajuće nizak sa tek 1,8 posto. Rumunjska, međutim, ima najniže plaće u EU.
Razumljiv je stoga uspjeh Macronovog prijedloga kako kod kuće, tako i na Istoku. U Francuskoj se njegov prijedlog čita kao podrška francuskim radnicima koje su s tržišta istisnuli oni jeftini s Istoka, dok se na Istoku utjelovio kao zagovaratelj većih plaća. Međutim, kao što smo pokazali, njegov će prijedlog učiniti malo ili ništa za bilo koji od problema koje adresira.
S engleskog prevela Andrea Milat
- Oklopna vozila namijenjena prijevozu vojnika i materijalno-tehničkih sredstava preko vodenih zapreka. Osim ljudstva, mogu prevoziti i vozila kao i manja topničko-raketna sredstva. [↩]