U srednjoklasnom imaginariju politički procesi su određeni univerzalnim sukobom – na jednoj strani koalicija populističkih političara i zaostalih masa, a na drugoj racionalnost, transparentnost i demokratska kultiviranost prosvijećenih. Povlaštenu ulogu u reprodukciji imaginarija igra medijski aparat sačinjen od pripadnika srednjoklasnog miljea. Iako je deklasacija prilično uznapredovala i u medijskom polju, ritam i dalje diktiraju predkrizni šabloni tumačenja svijeta.
Gemišt u plastičnoj čaši, feta pršuta na čelu i tamburaši u drugom planu: antologijska fotografija Željka Keruma s predizbornog skupa u Čiovu kraj Splita donijela nam je prošle godine precizno karikaturalan i karikaturalno precizan portret krupnijeg primjerka domaćeg političkog populista, pokrenula viralnu lavinu, isprovocirala kolektivno zgražanje i ismijavanje. Kerum tada nije uspio osvojiti svoj drugi gradonačelnički mandat, ali je u prethodne četiri godine vladanja gradom podigao paradigmatsku ljestvicu po(pu)li(s)tičkih strategija toliko visoko da nijedan hrvatski političar sada ne može, čini se, pasti niže od njega. Naspram trinaestmetarskog kamenog križa na Marjanu, bjesomučnih obračuna s neidentificiranim “urbanim Jugoslavenima” i milijunskog spaceliftinga Zapadne obale kako bi se uljepšao pogled iz gradonačelnikova privatnog hotela, čak i decenija štetočinske vlasti Milana Bandića u Zagrebu doima se poput relativno sofisticirane demonstracije pseudodemokratskih upravljačkih tehnika. Dvojica gradonačelnika dva najveća hrvatska grada pritom su tek najživopisniji likovi s domaće populističke političke scene, čijim su mračnim rubovima već prodefilirale i tako bizarne pojave kao što je folk-metalac Siniša Vuco, a središnji dio nakratko uzurpirali šarlatani poput amerikaniziranog “dečka s Trešnjevke” Borisa Mikšića.
Stalno iskušenje populizma
Ali populizam u politici ne čine samo ekstravagantna demonstracija moći, bizarni javni ispadi i gard tvrdog alfa-mužjaka: on je istodobno nešto poput neizbježnog negativnog potencijala demokracije, stalne prijetnje kontaminiranja narodne volje neprincipijelnim podilaženjima i ulagivanjima političara masi. “Ne možemo biti populisti i obećavati stvari koje ne možemo ispuniti”, brani se od permanentnog iskušenja Zoran Milanović, liberalni premijer zabunom zatečen na čelu socijaldemokratske stranke. “Neka se zna da ne volim političke populiste, to me smeta”, podcrtava stav. Populizam je, ukratko – u svojoj latentnoj prijetnji baš kao i u manifestnoj izvedbi – transideološko čvorište neobavezne demagogije i lošeg ukusa, ekonomije povlastica i sitnih ustupaka, nepotizma i klijentelizma, abortirane transparentnosti i zanemarenih demokratskih procedura. On bubri od nerealnih obećanja i lukavo distribuiranih malih koristi, a medijima metastazira nezaustavljivo, nudeći im svakodnevno skandal, zabavu i provokaciju: tako, barem, izgleda standardizirani prikaz populizma, skrojen u ime neimenovanih, ali politički razboritijih i odgovornijih “nas”. A pošto je prikaz dobro poznat, zanimljivijim se čini ispitati baš ovu perspektivu razboritosti i odgovornosti iz koje ga, zabrinuti, promatramo.
Medijska perspektiva
Perspektiva je medijska, barem utoliko ukoliko je politika kao javno djelovanje neizostavno upućena na medijsko posredovanje. Nasuprot dominantnoj predodžbi o uspješnim političkim populistima kao vještim manipulatorima koji tabloidne forme površnog spektakla i jednodnevne kontroverze spretno koriste za vlastitu promociju, ona iznova i uporno razotkriva njihovu mračnu stranu. Bez obzira koliko naslovnica i udarnih minuta dobili, raznorazni bandići i kerumi u medijima će stoga uvijek figurirati kao paradoksalna politička bića legitimirana općom voljom da bi protiv te volje rovarila, kao (raz)gradonačelnici opasnih namjera i groteskni klauni autoritarnih pretenzija. Ono što je u prvom koraku važno primijetiti kod ovakvih invektiva njihova je klasna uvjetovanost. Novinarsko polje, naime, impregnirano je srednjoklasnim imaginarijem, njime uvelike vlada implicitno shvaćanje političkih procesa iz pozicija srednjih klasa, naprosto zato što novinarke i novinari tim klasama uglavnom pripadaju i njihovim su svjetonazorima presudno oblikovani. To je bilo posebno uočljivo u godinama uoči ekonomske recesije, kada je iole istaknutiji komentatorski, istraživački ili urednički angažman podrazumijevao visoku razinu materijalne sigurnosti i solidan društveni status. Čak i nakon kriznog razaranja medijske scene, masovnih otpuštanja i prekarizacije rada, nekoliko je razloga za nastavak tumačenja društvene zbilje lišenog svijesti o drukčijim klasnim iskustvima i odnosima. Jedan je, recimo, taj što dobar dio novinarskog polja okupira javna radiotelevizija koja, u usporedbi s komercijalnim sektorom, u recesiji osigurava relativno visok stupanj radničkih prava i sigurnosti pa time čuva materijalnu podlogu za reprodukciju srednjoklasnih pozicija. Drugi nam otkriva privilegirani novinarski žanr kolumne, gotovo neoskvrnut kriznom erozijom medijskog sadržaja. Skoro svi opinionmejkeri i komentatori – posve neovisno o svjetonazorsko-ideološkim preferencijama, “popularnom” ili “sofisticiranom” stilu, udvaranju nacionalističkoj desnici ili opuštenom flertanju s lijevim idejama – složno promoviraju srednjoklasni pogled na politička zbivanja: ograničen privilegiranom materijalnom pozicijom, nerijetko poduprt akademskim ili književničkim statusom autora.
Promatrana tim pogledom, figura političkog populista pokazuje se onda kao zbroj vrijednosti dijametralno suprotnih onima “normalne”, građanske srednje klase; ona je njihov vjerni negativ. Tamo gdje populizam donosi personaliziranu karizmu, medijski glasnici srednje klase zagovaraju jasan i provjerljiv program. Tamo gdje populizam podrazumijeva pogodovanja, mito i klanovske veze, traže se procedura, kriteriji i transparentnost. Tamo gdje populizam promovira estradu, kič i dernek, prizivaju se visoka kultura, urbani stil i dozirana umjetnička provokacija. U inverznoj zrcalnoj slici raspojasane demagogije za masovnu upotrebu otkriva nam se, ukratko, vizija političkog djelovanja svediva na naizgled samorazumljivu kategoriju “uređenog društva” kao ejakulativne ascendencije srednjoklasnih fantazmi: ideju da bismo se mogli domoći “normalne” društvene zbilje samo kada bismo se napokon otarasili političkog taloga simbolički koncentriranog u figuri populističkog manipulatora oboružanog gustim koruptivnim i nepotističkim mrežama. Deplasiranost ovakve fantazije najbolje ocrtava činjenica da je neusporedivo najveća korupcijska afera u Hrvatskoj, ona bivšeg premijera Ive Sanadera, medijski ostala neotkrivena usprkos njenim frapantnim razmjerima: situacija općeg materijalnog obilja očito je bila dovoljna da amortizira njene učinke, čak iako se svima doslovce odvijala pred očima, jer je novac pokraden iz državnog budžeta bio upumpavan u ekscesivne HDZ-ovske promidžbene kampanje.
Klasna autonomija
Ta nas klepto-marketinška operacija, opet, podsjeća da medijsko posredovanje politike nije ograničeno na novinarski i urednički rad: dobrim je dijelom, posebno u periodičnim predizbornim ritualima, povjereno PR-u i reklamnoj industriji. Međutim, iako ondje neizbježno pribjegava otvoreno populističkim strategijama – pa se čak i programi “ozbiljnijih” stranaka i kandidata u kampanjama reduciraju na nestabilne doskočice, loše sklopljene rime i banalne slogane – to ga ne čini manje distanciranim od politički navodno nezrelog “naroda”, barem u temeljnoj implikaciji: marketinška praksa samu sebe shvaća kao lukavo manipuliranje obrazovanih, domišljatih i, naravno, srednjoklasno formiranih copywritera i PR-ovaca percepcijom neukih masa. A osnovni uzrok prezira s kojim intelektualni medijski ešaloni promatraju jeftine populiste otkriva nam ključna točka preklapanja jednih i drugih: snažan otpor spram političkih elita. Čak i minimalna, formalistički autistična politološka definicija populizma opisuje ga, naime, kao reakciju na “odnarođeno” elitističko prisvajanje moći; samo, dok populistička gesta protiv tih “nenarodnih elemenata” pokušava mobilizirati bijes masa, eksponenti srednjoklasnih vrijednosti napadaju ih iz pozicije individualne hrabrosti i autorske autonomije. Nevolja se, međutim, sastoji u tome što ova autonomija podrazumijeva uglavnom bezbrižnu slobodu od bilo kakve svijesti o klasnoj uvjetovanosti vlastite pozicije. Ona kao da je smještena u “sivu zonu” između buržoaske i radničke klase: iako prisilom prodavanja vlastitog rada vlasnicima sredstava za proizvodnju neporecivo pripada potonjoj, materijalno i statusno uvjetovanom borbom za “normalno” društvo vrlo efikasno zastupa interese prve. Ideja da se društvene nepravde mogu ispraviti a da se pritom zanemari ona osnovna – eksploatacija rada i prisvajanje viška vrijednosti koji je stvorila obespravljena većina – nije, naime, ništa drugo nego apologija vladajuće klase i sistema koji joj omogućuje vlast.
Zato standardne kritike populizma, ismijavajući pršut na Kerumovom čelu i Bandićeve pozive na “delanje”, redovito propuštaju ukazati na klasni antagonizam koji takvim kreaturama otvara javni prostor. Zato, pripisujući populizmu sadržajnu neodređenost i ideološki nered, ne primjećuju da je njihova vlastita maštarija o “uređenom društvu” podjednako apstraktna: društvo se, naime, da sasvim lijepo proceduralno urediti a da se prethodno niti ne dotaknu temeljni odnosi ekonomske eksploatacije i opresije. I zato, konačno, ostaju zarobljeni u kolektivnoj iluziji variranoj beskrajnim nizom specifičnih, individualnih i kritičkih glasova: uvjereni za same sebe da su kolumnisti, reklamni stručnjaci i urednici, a posve nesvjesni da su – prije i nakon svega toga – uglavnom samo klasnogovornici.