Nakon što su se ovog ljeta u antiporeznoj histeriji izredali libertarijanci, Živi zid i cijela niska pučkih tribuna, red je došao i na ozbiljne igrače: krupni kapital. Za razliku od prethodnih galamdžija, krupni si kapital može priuštiti da elegantno i pristojno upozori na “problem”. Naprosto posjeduje materijalnu polugu pritiska i ucjene.
Valamar Riviera, jedna od vodećih turističkih kompanija u Hrvatskoj, a u većinskom vlasništvu jednog austrijskog investicijskog fonda, objavila je prije dva dana da su buduće investicije kompanije upitne zbog “nesigurnosti u poslovnom okruženju”. Naime, prema najavama od prošle godine, kompanija je namjeravala do 2020. godine investirati oko 2 milijarde kuna u nove smještajne kapacitete. No, spomenute “nesigurnosti”, čine te investicije neizvjesnima. O kakvim se “nesigurnostima” radi?
Elegantna ucjena
Naravno, poreznim. Još u veljači ove godine, prilikom predstavljanja rekordnih poslovnih uspjeha iz 2016. godine, predsjednik upravo Željko Kukurin se požalio na izmjenu stope PDV-a u ugostiteljstvu te izrazio zabrinutost oko najavljenih poreza na imovinu. U novom se istupu Valamar usredotočio upravo na neizvjesnost oko usvajanja i primjene zakona o poreza na nekretnine i zakona o turističkim zemljištima. Drugim riječima, Valamar zapravo ucjenjuje Vladu: ako uvedete nova porezna opterećenja, obustavit ćemo investicije u turizam.
Kao što smo napomenuli, Valamar posjeduje polugu pritiska na državu: takve investicije otvaraju radna mjesta i pridonose ekonomskoj aktivnosti. Lako je zamisliti i situaciju da se Valamaru, obustavljajući privremeno konkurentske odnose, u prijetnji “investicijskim štrajkom” priključe i druge kompanije iz sektora. Takav izostanak investicija predstavljao bi izniman problem za Vladu: bilo na svakodnevnoj političkoj razini u smislu ugrožene popularnosti, bilo u kopnjenju porezne baze zbog smanjene ekonomskih aktivnosti.
Može i bez izravne korupcije
Premda bi se Valamar vrlo lako mogao optužiti za “licemjerje”, ako znamo da su se proteklih godina koristili državnim poticajima poput potpore očuvanju radnih mjesta i zapošljavanjem bez zasnivanja radnog odnosa, nećemo daleko stići ako stvar svedemo razinu međuljudskih odnosa i prateće moralne kategorije. Ovdje je riječ o normalnom funkcioniranju kapitalizma, o njegovim strukturnim značajkama. Iz ovog primjera možemo naučiti ključnu lekciju o tom funkcioniranju, pogotovo o odnosu kapitala i države.
Svakodnevno smo svjedoci brojnih afera: donatori stranaka nagrađivani su poslovima s državom, političari su podmićivani za privatizacije, a službenici za dobijanje lokacijskih dozvola i slično. Međutim, iz tih slučajeva ne možemo puno doznati o prirodi sistema u kojem živimo. Na primjer, zamislimo da živimo u uvjetima pune transparentnosti i funkcionalne famozne pravne države gdje su gore navedeni slučajevi potpuno iskorijenjeni. Kao što vidimo u primjeru Valamara, svejedno bi se država morala povinovati zahtjevima kapitala: naime, kapital uvijek može zaprijetiti štrajkom, sitna podmićivanja u krajnjoj liniji nisu presudna, ona samo ubrzavaju proces.
A može zaprijetiti jer se nalazi u strukturnoj prednosti: u kapitalizmu sredstva za investicije posjeduje privatni kapital i ukupna ekonomska aktivnost ovisi o privatnim odlukama čiji je jedini kriterij profit. I tu se ogleda domet demokracije u kapitalizmu: dok demokratski putem izbora možemo (makar krajnje posredno) odlučivati o porezima, odlučivanje o investicijama nalazi se miljama daleko od bilo kakvog demokratskog upliva.