Umjesto sustava ugljikovih bodova, koji dolaze u obliku “džeparaca” za zagađenje okoliša, postoji mnogo jednostavnija i funkcionalnija metoda sprječavanja daljnjeg zagrijavanja atmosfere snižavanjem količine štetnih plinova u atmosferi. Radi se porezu na ispušne plinove. Trenutna cijena jedne tone ugljikovog dioksida (CO2) košta otprilike 5 američkih dolara, no da bi se ispunio pariški cilj zaustavljanja rasta temperatura na ispod 2 stupnja Celzijusa godišnje njegova cijena trebala bi iznositi više od 100 dolara po toni.
No, kad bi cijena tone ispušnih plinova dostigla svoju “realnu” vrijednost, kompanije diljem svijeta, njih 12.500, izgubile bi ukupno otprilike 1,5 bilijuna američkih dolara profita. Izračun je to međunarodne kompanije za upravljanje imovinom Schroders odakle upozoravaju firme da bi u slučaju pridržavanja Pariškog sporazuma te povećanja poreza na ispušne plinove, globalni pad profita iznosio oko 20 posto. No, taj pad nije ravnomjerno raspoređen, te bi kompanije u građevini, industriji čelika, i kemikalija izgubile čak i do 80 posto profita ukoliko se ne okrenu obnovljivim izvorima energije. Schroders ide korak dalje i investitorima sugerira ulaganja samo u one firme koje mogu preživjeti klimatske promjene, odnosno u one koje koriste obnovljive izvore energije za proizvodnju.
Jeftino zagađivanje okoliša
Pretvoreno u zamislive razmjere, u jednom barelu nafte nalazi se 40 dolara vrijednosti ugljika (po cijeni od 100 dolara po toni), što je otprilike iznos veletržišne cijene po barelu sirove nafte (današnja cijena je 50 dolara). Visoke poreze trebalo bi uvesti kako bi se obeshrabrilo korištenje fosilnih izvora energije. Neki oblici takvog oporezivanja već postoje, konkretno, ugljikovi bodovi. No, sustav je pervertirao u neučinkovite sustave kvota. Na primjeru EU: za ugljikove bodove daju se kvote i subvencije koje su i velike i ima ih mnogo, što znači da kompanije dobivaju dozvole za određeni stupanj zagađenja okoliša. Tim se dozvolama dakako može trgovati, pa zemlje koje nisu ispunile svoje kvote (industrijski manje razvijene), prodaju “viškove” onima koje su potrošile svoju dozvoljenu količinu zagađenja. Zbog velikog broja tih subvencija, EU je zapravo snizila cijenu zagađenja okoliša. Iako cijena jedne tone CO2 u EU iznosi 5,80 eura, ova je politika a u kombinaciji s istim politikama drugih zemalja, rezultirala globalnom cijenom ispušnih plinova od 1,60 dolara po toni CO2.
Ovako niske cijene zapravo znače da je kompanijama jednostavno jeftino zagađivati okoliš. Razlika je hoće li EU imati 11.000 elektrana i industrijskih postrojenja koji će tonu CO2 plaćati po 5,80 eura ili po 100 dolara. Realnije oporezivanje ispušnih plinova jedino može dovesti kompanije do toga da promjene svoje ponašanje i pređu na obnovljive izvore energije. Što se poremećaja tržišta tiče, Schroders upozorava kompanije da je ono neminovno u periodu od idućih 30 godina, te da postupni prijelazi sada, zapravo spašavaju kompanije u budućnosti. Ukoliko se ne prilagode – propast će. A promjene već počinju, ove je godine Kina najavila da će uvesti poreze na CO2, što znači da će uskoro čak 1/4 svjetskih ispušnih plinova biti oporezovana. Ovaj je postotak niži nego što bi mogao biti jer je predsjednik SAD-a Donald Trump objavio da neće oporezovati ispušne plinove jer će to Ameriku koštati radnih mjesta.