Hrvatsko Ministarstvo zdravstva je od početka tekućeg mandata putem medija najavilo priličan broj reformskih zahvata. Gotovo većina njih još nije ni blizu realizacije. O sadržaju tih zahvata najbolje govori to da je bolje da nisu realizirani.
Aktualni ministar zdravstva Milan Kujundžić preuzeo je resor zdravstva u listopadu prošle godine. Od trenutka preuzimanja ministar je najavio cijeli niz poteza od kojih su se svi do sada pokazali djelomično provedivima ili potpuno neprovedivima, a sustav se nastavio urušavati. Nepostojanje dugoročnog plana ili sveobuhvatne analize provedbe najavljenih promjena ministra izgleda uopće ne zabrinjava. Ali svakako treba zabrinjavati korisnike sustava kojima se mogućnost korištenja zdravstvene skrbi sve više umanjuje te medicinsko osoblje koje je prisiljeno raditi u nezavidnim radnim uvjetima.
Najavljene promjene bile su raznolike i teško ih je selektirati, ali navest ćemo neke: prioritetne liste čekanja, funkcionalna integracija bolnica, uvođenje nadstandarda i dodatnog plaćanja zdravstvenog osiguranja, ukidanje koncesija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti s namjerom potpune privatizacije, mjerenje učinkovitosti rada u bolnicama, bolnica Blato, itd. Međutim, jako malo ili ništa se počelo realizirati, a i to što se realizira više je na štetu, nego na korist medicinskom osoblju i pacijentima. Ministarstvo zdravstva se pri najavi ovih “spasonosnih” rješenja nije potrudilo ni konzultirati socijalne partnere, strukovne udruge ili udruge pacijenata, organizirati savjetovanje s javnošću, iako ih se svih ove promjene tiču. Promjene su najavljivanje najčešće putem medija bez dodatnih obrazloženja.
Širok spektar problema
Najavljeni pilot-projekt prioritetnih lista čekanja doživio je samo najavu u medijima, a potom su ga bojkotirali svi liječnici koji su ga trebali provoditi u bolnicama i u ordinacijama obiteljske medicine jer su smjernice po kojima se trebalo raditi medicinski neutemeljene i pravno opasne. Funkcionalna integracija bolnica također je već izlizana mjera i nepotpuno rješenje, kako su to već pokazala proteklih godina provedena spajanja bolnica koja nisu zaustavila silne sanacije. Za sada su funkcionalno integrirane Opća županijska bolnica Vukovar i bolnica hrvatskih veterana i Opća županijska bolnica Vinkovci, potom Opća bolnica Karlovac i Opća bolnica i bolnica branitelja Domovinskog rata Ogulin te KBC Osijek i Opća bolnica Našice, a takvo spajanje bi navodno trebalo pridonijeti racionalizaciji i uštedi.
Iako će se i ovo vjerojatno pokazati kao neučinkovito rješenje jer uloga bolnice u javnom sustavu nije da zarađuje već da liječi i spašava živote. U kratkom mandatu najavljeni su mogućnost povećanja dopunskog osiguranja, moguće uvođenje dodatnog osiguranje, plaćanje prema imovinskom cenzusu te kontrola naplata participacija za one koji nemaju dopunsko zdravstveno osiguranje o čemu bi na mjesečnoj razini svaka bolnica morala dostaviti izvještaj. Od svega najavljenog nije se dogodilo ništa, a i da je samo bi opteretilo bi korisnike bez širenja dostupnosti zdravstvene skrbi. Ministar je nedavno najavio i plan za ukidanje koncesija u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, to jest njihovu potpunu privatizaciju. Kao i sa prethodnim najavama i za ovu se pokazalo kako nije do kraja razrađena, pa se ne zna što će sve liječnici preuzimati zajedno s ordinacijom, tko će biti vlasnik prostora u kojem rade, koja će biti cijena i uvjeti otkupa, kakva će biti pravila kod prodaje ordinacije, itd. Potpuno je nejasno ni kako će to utjecati na pacijente te ostalo medicinsko osoblje, primjerice medicinske sestre, ili na koji način će mladi liječnici moći otkupiti ordinaciju.
Nedostatak liječničkog kadra veliki je problem koji već godinama opterećuje zdravstveni sustav, posebno primarnu zdravstvenu zaštitu, ali i bolnički sustav. Za primarnu zdravstvenu zaštitu predviđeno je financiranje specijalističkog usavršavanja doktora medicine koristeći sredstva Europskog socijalnog fonda, na način da se poveća broj specijalizacija na primarnoj razini zdravstvene zaštite iz obiteljske medicine, pedijatrije, ginekologije i opstetricije, kliničke radiologije na manje atraktivnim i depriviranim područjima te hitne medicine na području Republike Hrvatske. Naravno, nedostatak medicinskih sestara se nigdje ne spominje, ali njihov manjak se također jako osjeti u funkcioniranju zdravstvenog sustava.
Štrajk mladih specijalizanata u prosincu 2016. gotovo je zaboravljen. Specijalizanti su tada prosvjedovali protiv strogih ugovora o specijalizaciji te upornom odbijanju Ministarstva zdravstva da donese novi Pravilnik o specijalizacijama koji bi bolje regulirao prava mladih liječnika te im osigurao veću razinu radničkih prava od postojećih. Ni za ovaj problem rješenje se ne nazire, iako je evidentno da liječničkog kadra nedostaje na svim razinama, a ovakav tretman je samo poticaj za odlazak u inozemstvo. Nefunkcionalnosti sustava svjedoče i učestale humanitarne akcije, a jedna od posljednjih bila je vezana za sedmero djece koja boluju od visokorizičnog neuroblastoma, a s obzirom na to da sustav slabo funkcionira ubrzo su se javnost i mediji uključili u rješavanje problema.
Primjeri iz svijeta
Iako se naš zdravstveni sustav urušava u kontinuitetu i čini se da je to zadati prirodni smjer pod pritiskom neoliberalnih politika kojima se promovira privatizacija, potrebno je pogledati što se događa u svijetu jer postoje zemlje koje zdravstvo promišljaju drugačije.
Republika Kuba je jedan od najpoznatijih primjera funkcioniranja javnog zdravstva i njihova postignuća u tom području su impresivna. Većini Kubanaca dostupna je kvalitetna zdravstvena zaštita, iako je potrošnja po glavi stanovnika niža od ostalih u regiji. Kubanska vlada stavlja zdravlje stanovnika u centar, a u Ustavu je navedeno kako je besplatna zdravstvena zaštita dostupna svima i te odredbe preživjele su sve ekonomska sankcije s kojima se zemalja morala suočiti. Nakon revolucije 1959. sve privatne klinike i farmaceutske tvrtke su nacionalizirane i integrirane u jedan sustav pod nadzorom Ministarstva zdravstva. Doktori imaju središnju ulogu u sustavu, bliski su s pacijentima i poznaju njihovu socijalnu situaciju, a to omogućuje visoku razinu prevencije. Kuba naglašava važnost edukacije medicinskog kadra koja se uvijek poboljšava unatoč ekonomskim krizama. Svaki novi farmaceutski proizvod (npr. lijek) je besplatan za Kubance. Održivi sustav se gradi na prevenciji i promociji zdravlja, a ne na najnovijoj tehnologiji koja je korisna samo kada je dostupna ljudima koji je trebaju i od tog stava se ne odstupa. Kuba pokazuje kako je dostupna i besplatna zdravstvena zaštita moguća pri čemu je važan stav države kojoj je funkcioniranje zdravstva i zdravlje stanovništva primarno i u vrijeme krize.
Savezna Republika Brazil ima sveobuhvatnu primarnu zdravstvenu zaštitu u okviru javnog sektora i privatnu bolničku zdravstvenu zaštitu. Brazil je zanimljiv primjer jer je u jeku neoliberalnih trendova u Latinskoj Americi pokrenuo 1986. Sistema Único de Saúde (SUS, Objedinjeni zdravstveni sustav), a Ustavom iz 1988. proglašena je dužnost Vlade da se pruži besplatna zdravstvena zaštita svima, unatoč jakom privatnom sektoru. Ova napredna odluka bila je rezultat i kulminacija desetljeća borbe za bolju zdravstvenu zaštitu, a SUS je omogućio da primarna zdravstvena zaštita bude dostupna svim stanovnicima. Danas situacija nije idealna jer primarnu zdravstvenu zaštitu pružaju javne ustanove, a sekundarna i tercijarna zaštita su privatne i to povlači za sobom velike nejednakosti u dostupnosti, ali Brazilci od borbe nisu odustali. Ostali slučajevi zemalja koje se bar pokušavaju suprotstaviti dominantnim privatizacijskim trendovima i vratiti i obraniti funkciju javnih zdravstvenih sustava su primjerice Kostarika, Šri Lanka i Tajland.
Ovi primjeri pokazuju kako je srž problema, ali i rješenja, način na koji promišljamo zdravstvo – kao sveobuhvatnu skrb ili pojedinačne usluge na koje netko ima ili nema pravo, to jest može li ih si priuštiti ili ne. U svjetlu toga važno je znati kakve izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti predlaže Ministarstvo zdravstva, ali to je i dalje tajna za javnost, čak se ne zna ni tko sudjeluju u njegovoj izradi. Na važnost dostupnosti zdravstvene zaštite nedavno je upozorila i Mirna Šitum, pročelnica Gradskog ureda za zdravstvo grada Zagreba – naime, Zagrepčani su zdraviji od stanovnika preostalog dijela zemlje i to ne zato što zdravije žive, već zato što su zdravstvene usluge dostupnije nego u drugim gradovima.