Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) objavila je u ponedjeljak izvješće o ishodima dosadašnjih kineskih investicija na Balkanu i u Istočnoj Europi. U izvještaju se zaključuje da Kina u sklopu projekta Jedan pojas jedan put provodi duboke ekonomske zahvate na Balkanu te da usprkos njihovom ukorijenjivanju, regija i dalje najveću trgovačku razmjenu ima s EU, što je slučaj i kod razvojnog financiranja.
Trgovačka razmjena Kine i balkanskih zemalja u sklopu projekta Puta svile iznosi 3,3 milijarde eura u periodu 2015-2016. godine od čega je gotovo polovica investicija završila u Srbiji. Međutim, problem s kineskim investicijama o kojem smo na Biltenu već pisali leži u činjenici da se te investicije uglavnom svode na kineske kredite državnim i javnim institucijama. Kineske kompanije korisnice su kredita koje javna tijela dobivaju od kineskih državnih banaka po ispodtržišnoj vrijednosti, i plasiraju njima, a pritom zapošljavaju jako malo lokalne radne snage, a čak i onda, radi se o podugovaranju u kojem su radnici izrazito loše plaćeni, a rade u lošim radnim uvjetima. No, EBRD je u svom izvještaju na 60 strana tek periferno izrazio zabrinutost za loše radne uvjete, i to u dijelu gdje se navode prepreke. Zanimljivo je pritom da je set prepreka povezanih s materijalnim radničkim uvjetima sažet u jednu točku koja glasi “sindikati, udruge poslodavaca, civilno društvo pa čak i regulatorna tijela u balkanskim zemljama zatražili su povećani monitoring nad kineskim investicijama zbog opasnosti da one dovode do nastanka velikog kreditnog disbalansa i potencijalnih ovisnosti o pozajmicama i novim kreditima”. Primjerice, tokom prvih šest mjeseci 2016. godine Srbija je uvezla dobara iz kine u vrijednosti od 773 milijuna američkih dolara, dok je tamo izvezla tek 12 milijuna američkih dolara.
Dugoročnost
EBRD izražava zabrinutost da ovi projekti izazivaju samo kratkoročne dobrobiti za Balkan – jer korist postoji samo dok projekt traje (smanjenje nezaposlenosti angažiranjem lokalnih građevinskih kompanija), no kasnije, postavlja se i pitanje isplativosti npr. željezničke pruge Beograd – Budimpešta. Prema nekim procjenama jeftinije bi i isplativije bilo popraviti postojeću prugu tako da može primati vlakove koji voze 200km/h nego graditi novu koja vjerojatno jednog dana uopće neće opravdati očekivanja. Kinezima s druge strane ta pruga treba kako bi spojili svoje dokove u atenskoj luci Pirej sa tržištima zapadne Europe.
Slično vrijedi i za druge projekte pa EBRD ističe da aktualni projekti u Srbiji, BiH i Makedoniji ne ispunjavaju očekivanja, odnosno da zasad još uvijek nema mjerljivih rezultata, jednim dijelom zbog toga što nije prošlo dovoljno vremena, no dugoročne projekcije nisu mnogo optimističnije. Neki oblik dugoročne isplativosti, prema sadašnjem stanju, može se očekivati samo od projekata u Srbiji i Grčkoj. Efekt koji je trenutno vidljiv je onaj o balkansko-kineskoj trgovini koja se udvostručila od 2009. godine, agregirane brojke govore o porastu od 120 posto. S druge strane, čak 80 posto trgovačke razmjene Kine sa zemljama Središnje i Istočne Europe odlazi na Poljsku, Češku, Mađarsku, Slovačku i Rumunjsku. EBRD zaključuje da su dugoročni pozitivni efekti mogući, ali da oni ovise i o veličini države. Stoga banka upozorava da je moguć scenarij u kojem Makedonija, BiH, Crna Gora ili Albanija neće imati nikakve dugoročne koristi od ovih investicija, samo dugove i kredite.
No, kako je Kina 67. članica EBRD-a i saveznica ovih zemalja, u banci su uvjereni da se postojeći problemi mogu nadići većim fokusom na zajedničke politike. Mi nismo u to toliko sigurni. Dok EBRD Kini zamjera nepovezivanje ljudi, suprotna kineska politika s druge strane vrlo lako bi dovela do optužbi za kulturni imperijalizam. Kinu ne zanimaju javne politike na Balkanu nego što brži transport njihove robe na ogromno europsko tržište.