Individualni poduzetnički duh i samozapošljavanje često se predstavljaju kao recepti za ekonomski razvoj. Radi se o prilično neobičnom stavu ako znamo da je udio samozaposlenih prilično niži u razvijenim, nego u nerazvijenim zemljama. To možemo vidjeti i na primjeru Albanije koji snažno opovrgava uspješnost te recepture.
Samozapošljavanje je iznimno slabo istražen i analiziran fenomen u ekonomijama zemalja Balkana, pa je tako i društveno-ekonomski status samozaposlenih uglavnom slabo poznat. Takva situacija predstavlja priličan izazov za zemlju poput Albanije u kojoj je, po posljednjim dostupnim i relevantnim podacima, onima Svjetske banke iz 2013. godine, 60% od ukupnog broja radnika samozaposleno. Ako usporedimo te podatke s onima u zemljama regije, uočit ćemo da je broj samozaposlenih u Albaniji veći 2 do 3 puta. Udio samozaposlenih u Makedoniji iznosi 22%, u Srbiji 28%, a u Hrvatskoj 12%.
Statistike na svjetskoj razini pokazuju da razvijene zemlje imaju značajno nižu stopu samozaposlenih od zemalja u razvoju. Ova se tendencija može povezati s nizom rezultata ekonomskog razvoja kao što su više plaće, napredni modeli socijalnog, zdravstvenog i medicinskog osiguranja, viši standardi zaštite na radnom mjestu, niži broj radnih sati, itd. Usporedbe radi, stopa samozaposlenih u Europskoj uniji nalazi se ispod 15%, dok u afričkim zemljama ona premašuje 70%.
Sektorska neravnoteža
Pri analizi visoke stope samozapošljavanja u Albaniji, u obzir se moraju uzeti teorijski pristupi samozapošljavanju i povijesni razvoj albanske ekonomije. U teoriji postoje dvije skupine faktora koje utječu na osobe prilikom donošenja odluke o samozapošljavanju: 1) faktori izguravanja – odnose se na lošu situaciju na tržištu rada kao što su visoka stopa nezaposlenosti, niske plaće i loši uvjeti rada koji guraju radnike prema samozapošljavanju upravo kako bi se ti uvjeti izbjegli 2) faktori izvlačenja – odnose se na povoljnu situaciju na tržištu rada u kojoj određeni radnici smatraju da bi putem samozapošljavanja mogli kvalitetnije realizirati neke svoje osobne i poslovne želje.
Povijesno gledano, Albanija je, kao i druge zemlje Istočnog bloka, doživjela ubrzanu deindustrijalizaciju pod krinkom postizanja sektorske ravnoteže, smanjenja udjela industrije u korist poljoprivrede i uslužnog sektora. Albanska je industrija 1989. godine sudjelovala s 40% u BDP-u, dok je 2004. taj postotak pao na 20%. Takva je promjena u zastupljenosti sektora imala utjecaj na status rada i karakter zaposlenja u ekonomiji. S opadanjem radnih mjesta u industriji koja su obilježavali ugovori na neodređeno, stabilnost, socijalno osiguranje i visoke kvalifikacije, radnici su migrirali u druge sektore, poznatije po nestabilnim i nesigurnim radnim mjestima.
Dakle, samozapošljavanje se javlja kao prevladavajući način zapošljavanja u uslužnom i poljoprivrednom sektoru u Albaniji. Visoka stopa samozapošljavanja izravno je povezana s rizikom nezaposlenosti. I dok visoka stopa samozapošljavanja pridonosi nižoj stopi nezaposlenosti, karakter ekonomske aktivnosti samozaposlenih i popratni učinci koji ju prate iznimno su nepovoljni za radnike koji sačinjavaju ovu grupu. Štetni odnos između samozapošljavanja i nezaposlenosti ne može se odagnati bez strukturnog rearanžmana između sektora u korist industrije.
Rodni aspekt
Samo 35% zaposlenih u Albaniji je angažirano na standardnim plaćenim poslovima, dok je većina samozaposlenih angažirana u neplaćenom obiteljskom radu. Od ukupnog broja aktivne radne snage u zemlji, ova skupina je najbrojnija i čini 37% aktivne radne snage. Oni većinom rade u poljoprivredi i maloprodaji. Ovdje treba istaknuti značajan rodni aspekt. Uglavnom su žene one koje trpe posljedice takvog tipa zaposlenja. Prema statističkim podacima, mogućnost da završe kao neplaćena radna snaga u obiteljskom radu za žene iznosi 52%, dok za muškarce znatno manje – 25%. To znači da je rizik izloženosti negativnim učincima ovakvog tipa samozaposlenja dvostruko viši za žene.
Kada uzmemo u obzir tradicionalne obrasce rodnih odnosa, takav omjer u postotcima pridonosi kontinuitetu financijske ovisnosti žena o muškarcima i povećanoj izloženosti uvjetima nedostatka socijalnog i zdravstvenog osiguranja.
Također, više stope zastupljenosti žena u oblicima neplaćenog obiteljskog rada negativno utječu i na njihovu izraženiju domestifikaciju, odnosno zatvorenost u kući. Time se ograničava njihov pristup onim praksama koje bi im pomogle u razvoju vještina. Prolongirani period angažmana u neplaćenom obiteljskom radu čini ih kronično nesposobnima da se uključe u regularne oblike zapošljavanja.
Niska razina sindikalne aktivnosti
Drugi aspekt koji je međupovezan s visokom stopom samozapošljavanja u zemlji jest i niska razina sindikalne aktivnosti. Radi se o svojevrsnom začaranom krugu: s jedne strane, slaba aktivnost sindikata i radničko nepovjerenje prema njima pridonosi slaboj zaštiti radničkih prava i interesa, što gura radnike prema samozapošljavanju, a s druge, visoka stopa samozaposlenih pridonosi niskoj razini sindikalne aktivnosti. S obzirom na to da je oko 60% radnika samozaposleno, niski broj zaposlenih radnika teže se organizira u sindikalnom ključu nego u zemljama gdje je taj udio viši.
Korelacija između samozapošljavanja i niske sindikalne aktivnosti može se preokrenuti jedino ako se uhvati u koštac s oba fenomena istovremeno. Poboljšanje sindikalnog organiziranja može se paralelno odvijati s dugoročnim ekonomskim politikama koje bi poslužile kao poticaj radnicima da napuste neformalne oblike rada i priključe se onim formalnima.
Drugi kronični problem samozapošljavanja u Albaniji su niski dohodci koje taj oblik ekonomske aktivnosti generira. Prema podacima iz 2015. godine, 45% samozaposlenih radilo je u maloprodaji, uglavnom u malim trgovinama i kioscima. Ovi podaci upućuju na endemski problem albanske radne snage koja je po udjelu niskokvalificiranih rekorder u regiji. Radnici su prisiljeni izbjeći nezaposlenost tako da se angažiraju u neproduktivnim i slabo plaćenim poslovima kao što su oni u maloprodaji. U periodu između 2013. i 2015. svjedočili smo naglom rastu malih poduzeća u maloprodaji što je pridonijelo zaoštravanju konkurencije i posljedičnom smanjenju dohodaka. U istom je periodu broj zaposlenih u maloprodaji skočio za 46%, dok je njihov ukupni dohodak narastao tek za 6%.
Nema individualnog bijega
Problem niskog dohotka samozaposlenih otkriva drugi potencijalno veliki problem koji trenutno nije vidljiv u službenim podacima relevantnih institucija u Albaniji. Radi se o razmjerima siromaštva među samozaposlenima u zemlji koji bi prema drugim dostupnim podacima trebao biti glavni problem ovog oblika zaposlenja. Ako pogledamo podatke istraživanja iz drugih zemalja, možemo, na primjer, vidjeti da u Velikoj Britaniji 80% samozaposlenih živi ispod granice siromaštva. To isto istraživanje pokazuje da samozaposleni u prosjeku ostvaruju 40% niže dohotke od onih zaposlenih u standardnim oblicima plaćenog rada. Na razini Europske unije, 25% samozaposlenih živi ispod granice siromaštva.
Iako se samozapošljavanje u principu može tretirati kao pozitivan trend, s obzirom na to da predstavlja ekonomsku praksu koja nastoji izbjeći tradicionalnu eksploataciju najamnih radnika, u trenutnim ekonomskim uvjetima u kojima prevladava neoliberalni diktat tržišta, želje za izbjegavanjem eksploatacije mogu jedino voditi ka većoj izloženosti siromaštvu, nesigurnosti, povećanoj samo-eksploataciji, produženim radnim satima i nedostatku socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. U takvom kontekstu, albanska bi vlada morala odmah početi planirati strukturne prilagodbe unutar ekonomije, napustiti dogmu o ne-interveniranju u tržište i služiti svojoj populaciji rastom industrijskog sektora.
Jedino je investicijama u industriju i prateću infrastrukturu moguće stvoriti nova, stabilna radna mjesta i potaknuti tranzicija od neformalnih prema formalnim oblicima zaposlenja. S druge strane, potrebno je intervenirati i u diskurzivnu i medijsku reprodukciju ideje “biti sam svoj gazda” i podržavanja individualnog poduzetničkog duha. Svi relevantni podaci pokazuju da je to prilično loš izbor s obzirom na to da samozapošljavanje albanskom kontekstu prije predstavlja bijeg od nezaposlenosti nego realizaciju neke uspješne ekonomske ideje. U uvjetima kapitalističkog tržišta, bijeg od eksploatacije na radnom mjestu može se jedino ostvariti kolektivnom akcijom organiziranih radnika, a ne individualnim “bjegovima” koji vode u vrtlog ekstremnih socio-ekonomskih posljedica.
S engleskog preveo Marko Kostanić