Strategija parlamentarne opozicije u Hrvatskoj u saborskim raspravama ima samo jednu taktiku: tobože domišljatih ad hominem napada na zastupnike ili još bolje, zastupnice, vladajuće stranke. (Tako nije trebalo dugo čekati da se prvu ženu koja je udarila šakom o saborski stol prozove histeričnom, premda nije napravila ništa što se u Saboru dogodilo prvi put.) Iza neukusnih “frajerskih” doskočica u kojima primarno prednjače SDP-ovci, pokušavajući održati svoj imidž srednjoklasnih urbanih “dečkiju”, krije se izgleda radikalan nedostatak znanja i razumijevanja tema o kojima se u Saboru uopće govori.
U nedostatku stručno razvijenog kadra unutar ove raspadajuće stranke, njihovi se parlamentarni zastupnici zadovoljavaju pokušajima inscenacije sebe kao moralnih vertikala. No, s oratorski nešto obrazovanijim suparnikom kakav je HDZ-ov premijer Andrej Plenković, SDP-ovci nemaju šanse. Tako je maksimalni doseg oporbenih pitanja premijeru na posljednjem aktualnom satu sveden na apolitične pokušaje manipulacije osjećajima glasača: “Da li ste Vi zadovoljni Premijeru?” (GLAS) i “Kad ćete dati ostavku?” (SDP).
Zeleni porez
Nažalost, svaka saborska sjednica dosljedno svjedoči o istome, pa su dosezi SDP-ovog suprotstavljanja HDZ-u nadišli etikete tragikomedije i dosegli sav besmisao forme ispražnjene od sadržaja. Zeleni porez protiv kojeg se danas zdušno nadglasavaju u sabornici, stilom primjerenim stadionu, upravo je takav primjer. Tako je SDP-ovac Gordan Maras, i inače sklon replici na repliku od replike, konstatirao da se “vlada HDZ-a pretvara u vladu novih poreza”, nastavio zaključkom da mali deficit znači da novi porezi nisu potrebni, zatim da bi “zeleni porez opteretio više od milijun i pol ljudi koji imaju vozila starija od 10 godina, dok bi istovremeno država trebala subvencionirati kupovinu novih auta”. Naravno, kako bi još više dokazao da zapravo nema poantu dotaknuo se i istražnog povjerenstva za Agrokor, koje predlaže SDP, a koje veze s vezom Zelenog poreza nema.
No, Maras ovim izjavama govori više nego što bi zaista htio reći. On nam kaže da SDP-u implementacija Pariškog sporazuma, trenutno vjerojatno najvažnije strategije na planeti tercijarno pitanje, daleko od misli o prioritetima. Zeleni porez na automobile je dio upravo tog sporazuma. Promet je treći najveći zagađivač zraka i mnogo je lakše promijeniti globalni vozni park nego primjerice globalne prehrambene navike (mesna industrija zagađuje zrak više nego promet). Štoviše, Maras, optužujući vladu da je “vlada novih poreza” zapravo pokazuje kako misli da je porezni sustav čvrsto zadan i nepromjenjiv, fiksan i da ga ne treba prilagođavati suvremenim društvenim potrebama.
Sve se to događa u sezoni katastrofalnih poplava i netom završenoj sezoni katastrofalnih požara. Poveznicu između klimatskih promjena i zelenog poreza Maras se pravi da ne vidi i ne razumije, a sve kako bi mogao HDZ-u prigovoriti nešto bezazleno i strateški potpuno irelevantno. Maras nije ulazio u detalje Zelenog poreza, niti je kritizirao njegovu učinkovitost, on je kritizirao ideju novog poreza samog po sebi, zauzimajući time naizgled libertarijansku poziciju radi čega će SDP ponovno u pasivnost natjerati ostatke ostataka socijal-demokratskog glasačkog tijela. Radi se o naizgled libertarijanskoj politici, jer bi, da je na vlasti, kao i uvijek, SDP donio identičan zakon, jer moraju, ukoliko ne žele penale Europske komisije. A i uvođenje ovog pravila zapravo potiče određenu široku potrošnju. Marasovo pravo pitanje HDZ-u trebalo je glasiti – zašto smo do te mjere uništili vlastitu proizvodnju da se gotovo ništa od brojnih subvencija za zelene politike ne zadržava u državi i koja je HDZ-ova strategija da se ovo promijeni? No, na isto pitanje ni Maras a ni SDP nemaju odgovor. Zato im ni ne preostaje ništa drugo nego frajersko pišanje u dalj sa saborske govornice.