Popis negativnih europskih rekorda koje drži Kosovo nije malen. Pored najviše nezaposlenosti i najopasnijeg zagađenja zraka, odnosno najviše koncentracije čestica, glavni grad Priština je – unatoč svojoj skromnoj veličini (svega dvjestotinjak tisuća stanovnika) – službeno jedno od najopasnijih mjesta za vožnju na kontinentu. Anegdote o općem nepoštivanju semafora i prometnih znakova te vozačkom nemaru prema ljudskim životima su općeraširene. Nije rijetko ni da se takvo ponašanje u fatalističkom maniru pripisuje mladima bez perspektive zaposlenja i egzistencijalne sigurnosti koji zbog toga lakše ulaze u rizike.
Djelomično pod takvim pritiskom, vlada je prošle godine odlučila postrožiti kazne za vozače, no to unatoč očekivanjima nije utjecalo na broj nesreća koji se čak povećao. To je između ostalog posljedica činjenice da se mnoge kazne ne naplate, jer slučajevi zbog nefunkcionalnog pravosuđa idu u zastaru. Drugi faktori su međutim još važniji, poput npr. odluke vlade iz 2015. da dopusti uvoz automobila starijih od deset godina u zemlju. Ta odluka, čije se poništavanje planira za sljedeću godinu, znatno je povećala broj neispravnih automobila na cestama. Prosječna starost sada je preko 17 godina, a tehničke kontrole neadekvatne.
Gotovo polovica ukupno registriranih kosovskih auta je u Prištini koja sada ima otprilike jedan automobil na dva stanovnika. Osim uvoza jeftinog zapadnoeuropskoj škarta, situaciji bez sumnje doprinosi nefunkcionalnost javnog prijevoza. On se sastoji isključivo od autobusa, a čak 12 od 14 linija su pod privatnom koncesijom i na njima – očekivano – često voze tehnički neispravna vozila. Kada se svemu ovome doda stanje cesta, dobiva se smrtonosni koktel. Umjesto kritike “mentaliteta” vlastima bi korisnije bilo da razmisle o organizaciji transporta u glavnom gradu koja bi smanjila broj automobila, a to će zahtijevati odlučnije korake od povećanja kazni.