Njemački su parlamentarni izbori dočekani u europskoj javnosti kao posljednja epizoda ispitivanja opće političke klime na Zapadu. Ispitivanje se odvijalo jednostavnom i već prilično uvriježenom metodom: koliko ekstremna ili populistička desnica ugrožava stabilnost političkog centra? S obzirom na jednostavnost metode ne priliči donositi ishitrene zaključke u pogledu političke budućnosti, ali neosporna je činjenica da su sinoćnji rezultati donijeli presudan pomak u njemačkom, a samim tim i europskom, političkom životu.
Naravno, pomak se odnosi na uspjeh Alternative za Njemačku (AfD). Ne samo da se prvi put nakon 56 godina ekstremna desnica našla u parlamentu, već je postala i treća najjača snaga u Bundestagu s osvojenih 12,6% glasova. Relativni pobjednik izbora je Kršćansko-demokratska unija (CDU) kancelarke Angele Merkel koja je u koaliciji sa sestrinskom bavarskom Kršćansko-socijalnom unijom (CSU) osvojila 32,9% glasova, 8,6% manje nego na prethodnim izborima. Sličan i snažan pad doživjeli su i socijaldemokrati (SPD) koji su u koaliciji s demokršćanima vladali protekle četiri godine. Oni su se zaustavili na 20,6% glasova što predstavlja najlošiji rezultat u povijesti te stranke.
Neizvjesne koalicije
Pored dosadašnjih obnašatelja vlasti i AfD-a, u parlament su ušle još tri stranke. Ljevica i Zeleni su, uz blagi rast od 0,5%, zadržali snagu iz prethodnog saziva: Ljevica je osvojila 9,1% glasova, a Zeleni 8,9%. Pored AfD-a, najveći uspjeh doživjeli su liberali (FDP). Nakon što su na prošlim izborima ostali bez mandata u parlamentu, sinoć su ostvarili trijumfalni povratak osvojivši 10,6% glasova. Što se tiče koalicijske kombinatorike, dvije su opcije u igri. Ili nastavak koalicije CDU(CSU)-SPD ili nova koalicija CDU(CSU)-FDP-Zeleni. Za sada iz SPD-a najavljuju da nastavka koalicije nema, što i ne čudi s obzirom na mizerne rezultate. Druga opcija, za sada uspostavljena na vlasti u jednoj saveznoj državi, iziskuje prilično kompliciranu strukturu kompromisa i (ne)zadovoljenih interesa, tako da je nezahvalno bilo što prognozirati.
Vratimo se AfD-u. Bez da ulazimo u dublje analize i prognoze njihova parlamentarnog djelovanja, ukažimo samo na postojeće podatke o strukturi i političkim preferencama njihova glasača koji mogu otkriti dosta o njihovoj političkoj pozadini i dosezima. Prema izlaznim anketama, najveći broj glasača AfD-a na prošlim izborima nije glasao za nikoga: njih 1,2 milijuna. Otprilike milijun glasača su preoteli CDU/CSU koaliciji, pola milijuna SPD-u, a nešto malo manje Ljevici. Ovolika zastupljenost glasača koji na izborima prije četiri godine nisu imali opciju ukazuje na tzv. protestnu dimenziju glasanja, a što u određenoj mjeri potvrđuju i rezultati izlaznih anketa.
Što misle glasači AfD-a?
Pa spomenimo najzanimljivije. Naime, 60% glasača AfD-a je, prema tim anketama, glasalo “protiv svih ostalih stranaka”, dok je njih tek 34% glasalo za AfD iz uvjerenja. Također, njih 70% je izjavilo da bi glasalo za CSU, konzervativniju i desniju stranku od CDU, kad bi to bilo moguće izvan Bavarske. Zanimljivo, po istim anketama, čak 86% glasača AfD-a misli da se stranka ne distancira dovoljno od pozicija ekstremne desnice. No, gotovo jednak broj glasača, njih 89%, misli da je imigracijska politika Angele Merkel ignorirala “zabrinutost građana”, dok se njih 82% zalaže za jače i nepropusnije nacionalne granice. Ovi podaci jasno ukazuju da je tzv. migrantska kriza bila glavni politički zamašnjak rasta AfD-a, pored zaokreta cijelog mejnstrima u desno.
No, valja se osvrnuti i na socijalnu strukturu glasača AfD-a. Prema različitim istraživanjima obavljenima 2016. godine, a koje je uoči izbori sakupio Financial Times naglasivši ključne trendove, postalo je očito da je AfD uspio prodrijeti i u radničku klasu, pogotovo u predjelima bivšeg DDR-a. Ishodišno nastala kao stranka sitne i srednje buržoazije i programski zasnovana na ukidanju eura i sličnim ekonomskim zahtjevima, AfD je u kontekstu tzv. migrantske krize i socijalno-ekonomske neizvjesnosti kojoj je izložen sve veći broj građana, uspio proširiti svoju bazu i na siromašnije slojeve. Podaci govore da se povećao broj niskoobrazovanih i niskokvalificiranih glasača. No, AfD nije postao stranka radničke klase. Iako medijan prihoda njihovih glasača spada među najniže, AfD je stranka s najrastezljivijom prihodovnom strukturom glasača od kojih nezanemariv dio čine oni s iznimno visokim prihodima.
Valja spomenuti i da istraživanja pokazuju kako ipak većina glasača AfD-a pesimistično gleda na svoju ekonomsku budućnost i ističe da se nalaze u lošijem ekonomskom stanju od svojih roditelja. No, kako će se ova socijalna pozadina i političke preference birača odraziti u parlamentarnom radu tek treba vidjeti. Dijelom to ovisi o tome hoće li biti glavna opozicijska stranka – u slučaju prolongiranja koalicije CDU-SPD. Tek treba vidjeti i kako će parlamentarna dinamika utjecati na funkcioniranje stranke: hoće li zaoštriti neslaganja postojećih frakcija (kako sugerira jutrošnja odluka supredsjednice stranke Frauke Petry koja je najavila da će biti nezavisna zastupnica) ili će doći do stabilizacije. Bez obzira na to što se čini da socijalna baza stranke nije ni približno stabilna, ulazak velikog broj ljudi s nacističkim simpatijama u parlament može u priličnoj mjeri diktirati političku klimu u zemlji. Jedino u što možemo biti sigurni jest da ekstremni centar ne predstavlja branu njihovom rastu.