Jedna od sporednih posljedica krvavog rata u Siriji je ta da je druge sukobe u regiji učinio manje vidljivima. Osobito se to odnosi na Tursku, u kojoj od 2015. traje akcija “pacifikacije”. U njoj je, prema procjenama UN-a, ubijeno više tisuća ljudi dok je oko pola milijuna protjerano iz svojih domova. Turske sigurnosne snage su u operaciji usmjerenoj protiv većinski kurdskih regija koje su nepovjerljive, ili čak neprijateljski nastrojene prema vlastima u Ankari, koristili tenkove, tešku artiljeriju i avijaciju, ne praveći osobitu razliku između boraca i civila, prema tvrdnjama organizacija za ljudska prava. Razina razaranja u gradovima Cizreu, Şirnaku, Nusaybinu i četvrti Sur u Diyarbakıru potaknula je optužbe da država provodi odmazdu prema civilima te namjerno onemogućava povratak izbjeglica.
Iako se intenzitet vojnih operacija posljednjih mjeseci znatno smanjio, navodni projekt trajne promjene političke demografije prostora se nastavlja. Uhićenjima demokratski izabranih lokalnih dužnosnika i postavljanjem prisilne uprave središnja država je omogućila dalekosežne zahvate u arhitekturu i školstvo. Posljednji primjer je izgradnja sedam “škola-tvrđava” u selu Kuştepe kod Cizrea, na jugoistoku zemlje. Škole su smještene na brdu, opasane zidinama i opremljene stražarskim tornjevima, a u slučaju potrebe mogu biti konfiscirane od strane vojske, kao što je ranije rađeno s drugim školama. No nove zgrade nemaju samo vojnu, nego i ideološku upotrebu. S obzirom na njihovu izoliranost, učenici će u njih trebati biti dovoženi autobusima i tamo ostajati cijeli dan.
To je osobito važno kako bi se djeca odvojila od svoje zajednice. Naime, s obzirom na to da je kurdskoj djeci obrazovanje na njihovom materinjem jeziku zabranjeno, mnogi od njih idu u ilegalne škole na kojima uče vlastitu, a ne samo tursku povijest i jezik. Nove škole tako u osnovi izgledaju kao centri za asimilaciju djece iz zajednice čiji su gradovi razoreni, a izabrani predstavnici zatvoreni.