Gotovo četrdeset tisuća rumunjskih maloljetnika u legalnom je radnom odnosu, objavila je nedavno državna Inspekcija rada. Uglavnom je riječ o radnim mjestima u uslužnom sektoru, osobito hotelijerstvu, ugostiteljstvu i maloprodaji. Među poslodavcima, ističu se američki lanci brze hrane. Njihova odluka da se okrenu dječjem radu vezana je uz dobnu strukturu klijentele, ali i tradiciju uvezenu iz matične zemlje. Naime, rad u restoranima brze hrane u Americi se dugo smatrao idealnim “ljetnim poslom” za tinejdžere koji se preko njega uče odgovornosti i disciplini te upoznaju čari najamnog rada koji će obilježiti njihov kasniji život. Doduše, ta slika fast fooda već dugo ne odgovara stvarnosti, jer industrija ima znatno veću potrebu za jeftinom radnom snagom od one koju mogu pružiti školarci na raspustu.
I dok su se u SAD-u restorani bili prisiljeni okrenuti dubokom bazenu tzv. urbane sirotinje, u Rumunjskoj imaju drugi tip problema. Naime, nedostatak jeftine radne snage najsnažnije je izražen u Bukureštu i na zapadu zemlje, drugim riječima – u najrazvijenijim krajevima. Posljedica je to velike emigracije iz zemlje upravo zbog niske cijene rada. Cijenom rada, Rumunjska je postala konkurentna i načelno dobro stoji u pogledu privlačenja stranih investicija. Problem je samo što ima manjak radnika spremnih raditi za tu “konkurentnu cijenu”, osobito s obzirom na to da se svega nekoliko stotina kilometara zapadno isti rad plaća višestruko više. Lokalni mediji stoga predlažu intenzivniju radnu regrutaciju djece kao rješenje ovog problema. Maloljetnici načelno barem ne mogu sami otputovati i vezani su uz školu i roditelje.
No oni koji se klade u djecu kao rješenje mogli bi se brzo razočarati. Naime, od kad postoje demografska mjerenja u Rumunjskoj se nije rađalo manje djece. Danas je taj broj manji nego na početku 20. stoljeća, kada je zemlja imala jedva 30% današnjeg stanovništva. Padu nataliteta najviše je pridonijela opća socijalna nesigurnost i – pogađate – niska cijena rada koja ne omogućuje uzdržavanje djece.