Prije mjesec dana predstavnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske najavili su da se zagrebačko prihvatilište za tražitelje azila iz hotela Porin, zbog obnove premješta na novu lokaciju. “Zbog osjetljivosti situacije” iz Ministarstva nisu tada otkrili o kojem je mjestu riječ. No objasnili su da se najprikladnijom lokacijom smatra ona koja bi bila “najbliže izvoru odakle najčešće ilegalno pristižu izbjeglice iz Srbije” i kojoj “veća naseljena mjesta nisu u neposrednoj blizini” pa se odmah moglo pretpostaviti da se radi o istoku zemlje.
Iz nedavnog HRT-ova priloga saznali smo da su u tijeku dogovori predstavnika MUP-a i vlasnice hotela Spačva, nedaleko sela Lipovca, o kupnji tog hotelskog kompleksa te da je to, vrlo izvjesno, nova lokacija prihvatilišta. Taj kompleks obuhvaća hotel koji može primiti oko 200 osoba i kamp u kojem se po potrebi mogu postaviti kontejneri. Okružen šumom i smješten uz autocestu, samo je nekoliko kilometara udaljen od granice sa Srbijom.
Nedostižnost integracije
Protiv takvog segregirajućeg premještanja vrlo su brzo reagirale zagrebačke udruge civilnog društva koje se bave problemima migranata te apelirale da se tražitelje azila tijekom obnove Porina zadrži u Zagrebu. Dodatnim premještanjem bili bi još više izolirani od ostatka društva, udaljeni od ono malo aktivnosti kojima ih se pokušava integrirati – učenja hrvatskog jezika, školovanja, osposobljavanja za rad i sl. Uz to, pored toliko objekata u vlasništvu države koji po Zagrebu zjape prazni i neiskorišteni, kupovina hotela od privatnog vlasnika nije nužna niti isplativa.
U medijima su prenesene i reakcije okolnog stanovništva. Neki od njih izražavaju negodovanje i strah zbog mogućeg susreta s novim, nepoznatim susjedima, najavljuju peticije i prosvjede. Podsjetimo, vrlo je slično stanje i s druge strane granice: u gradu Šidu proljetos se protestiralo protiv prihvatilišta u centru grada, a jesenas i protiv zajedničkog pohađanja nastave domaće i migrantske djece. Vojvođanski zapad i slavonski istok podjednako su obilježeni siromaštvom i ekonomskom nesigurnošću, pa netrpeljivost prema strancima i nedostatak solidarnosti nisu pretjerano iznenađujuća posljedica. K tome, stanovništvo se ni na koji način, osim putem medija koji siju paniku, nije pripremilo na dolazak migranata i osvijestilo o njegovoj ulozi u tom toliko zazivanom procesu integracije. Da jeste, situacija vjerojatno ne bi bila toliko “osjetljiva”.