Politički izrazi ekonomskih trendova ponekad znaju biti prilično neobični. Pogotovo ako ih uokviruje kaskadna dinamika odnosa centra i periferije. Dok su u Hrvatskoj libertarijanci okupljeni u antiporeznu udrugu Lipa postali ove godine svojevrsni narodni tribuni i borci za društvenu pravdu, Međunarodni monetarni fond, inače jedna od onih institucija koje se prve asocira s tzv. neoliberalnim zaokretom, postala je zagovornik viših poreza za najimućnije i izraženije redistributivne politike.
Ta neobična podjela uloga ipak ima razumljivo uporište. Lipa je mogla postati kanalizator narodnog bijesa iz prostog razloga što je u Hrvatskoj porezna presija usmjerena prema najsiromašnijima. To što Lipaše ne zanima pravednija raspodjela poreznog opterećenja, već najobičnija eliminacija poreza kao takvih, u ovom slučaju, spletom pogodnih okolnosti i izostankom suvislijih političkih aktera, nije bilo bitno. No za razliku od naših antiporeznih fanatika, MMF barem načelno mora brinuti o zdravlju svjetske ekonomije. A tu banalna jednadžba – manji porezi jednako ekonomski prosperitet – nije baš najprikladniji analitički alat, a ni recept za djelovanje.
Spašavanje kapitalizma od nejednakosti
Već neko vrijeme različite istraživačko-analitičke sekcije unutar MMF-a upućuju na problem globalne nejednakosti. Ne iz nekakve moralne zabrinutosti, već iz prepoznate činjenice, na tragu poznate intervencije Thomasa Pikettyja, da rast nejednakosti može ugroziti stabilnost globalnog kapitalizma. Drugim riječima: kapitalizam treba spasiti od nejednakosti. Pored očitih ekonomskih proturječja – manjak potražnje uslijed nižih prihoda koji se kompenzira kreditima – nestabilnosti pridonose i politički trendovi koje nejednakost podgrijava, a iskazuju su u poražavajućim izbornim rezultatima političkog establišmenta.
Dakle, MMF je u novom izdanju svog fiskalnog monitora empirijski osporio tezu po kojoj veće porezno opterećenje najimućnijih negativno utječe na ekonomski rast. Također, eksplicitno se preporučuju progresivniji porezni sustavi. Uz ogradu, da nisu baš “ekscesivni”. No, bez obzira na ogradu, u MMF-u definitivno smatraju da kapitalizam trpi značajno više porezno opterećenje za najimućnije. Dovoljno je pogledati samo brojke koje iznose: od 1981. do 2015. godine prosječno porezno opterećenje najvišeg imovinskog razreda u najbogatijim zemljama svijeta palo je sa 62% na 35%. A nije baš da je svjetska ekonomija u navedenom periodu bilježila sjajne rezultate.
Međutim, nema ništa revolucionarnog u analizama i receptima iz MMF-a. Ovakvi stavovi su bili mejnstrim i opće mjesto prije nekih 50-60 godina diljem kapitalističkog svijeta. I nema ništa neobično u tome da se opet pojavljuju. Oni koji brinu o globalnoj ekonomiji ipak su prisiljeni da razmišljaju u širim okvirima za razliku od libertarijanaca s periferije koji imaju tu privilegiju da samo beskonačno reže na poreze.