Češki su glasači na parlamentarnim izborima održanim prošle subote najviše glasova, 29,6 posto, dali desnoj populističkoj stranci ANO (proizašloj iz istoimenog pokreta, Akcije nezadovoljnih građana) poznatog češkog milijardera Andreja Babiša. Drugo mjesto zauzeli su konzervativni Građanski demokrati (ODS) koji su dobili 11,3 posto. Najveći neuspjeh doživjele su stranke tradicionalne ljevice koje su pretekle čak i dvije nove, antiestablišmentske stranke, Piratska stranka i SPD. Tako su se socijaldemokrati (ČSSD koji su u prethodnoj vladi imali najviše glasova, a ANO im je bio glavni koalicijski partner) srozali s 20 posto glasova 2013. na sadašnjih 7,27. Komunistička partija (KSČM) koja je redovito osvajala 15-ak posto glasova, sada je ostvarila upola slabiji rezultat.
Stranku-pobjednicu mnogi su mediji, zbog glasne kritike Bruxellesa i još glasnije antiimigrantske retorike lidera ove stranke, smjestili u niz sve uspješnijih europskih desno populističkih stranaka, a Češku Republiku na listu zemalja koje najviše ugrožavaju Europsku uniju. No tu usporedbama nije kraj. Lider stranke veoma je brzo prozvan “češkim Trumpom” Ovaj autsajder u političkom establišmentu vlasnik je poljoprivredno-prehrambenog diva Agroferta te je drugi najbogatiji čovjek u Češkoj – što mu je dalo veliku prednost u predizbornoj kampanji. Tome je pripomoglo i posjedovanje velike češke medijske kuće (MAFRA grupa) pa su neki uočili sličnost i s bivšim talijanskim premijerom Silvijem Berlusconijem.
Kako smo već pisali, popularnost Andreja Babiša kontinuirano je rasla od parlamentarnih izbora 2013. (čak i unatoč nedavnim optužbama za pronevjeru europskog novca). Ipak, Babišev ANO nema parlamentarnu većinu i morat će u potragu za koalicijskim partnerima. Dok su neke stranke odbacile mogućnost koaliranja s Babišem (jer ne žele ulaziti u takav odnos s političarom koji je bio pod policijskom istragom), sam Babiš je izrazio spremnost na razgovor sa svima. To ne iznenađuje znamo li da su o većini pitanja koja su dominirala kampanjom – poput izbjegličkog ili ulaska u eurozonu – praktički sve važnije stranke imale slično mišljenje.
Širok izbor saveznika
Drugim riječima, gotovo svi akteri iskazuju nekakvu kombinaciju euroskeptičnih i antiimigrantskih stavova. Ksenofobije nisu lišene ni stranke ljevice niti političari nečeških korijena. Što se tiče ljevice, desničarsku retoriku prihvatila je socijaldemokratska ČSSD, većinska stranka u prošloj vladi čiji se lider Milan Chovanec nedavno pohvalio: “Izbjeglice ne idu u ili kroz Češku. Taj se uspjeh nije dogodio sam od sebe. Koštao nas je mnogo rada, živaca i ustrajnosti”. Sličnu retoriku prihvatila je i komunistička partija. Još ozbiljniji problem predstavlja uspjeh ekstremno desne Stranke slobode i izravne demokracije (SPD), koju vodi Čeh japanskog porijekla Tomio Okamura, poznati tajkun koji želi “nultu toleranciju prema migraciji”, a građane poziva da šetaju svinje pored džamija i prestanu jesti kebab.
Istovremeno, budući češki premijer najavljuje da će pronaći saveznike i izvan zemlje. Osim onih “prirodnih” iz Višegradske skupine (Slovačka, Poljska, Mađarska), napomenuo je da Češka treba tražiti i drugdje, primjerice na Balkanu, u Sloveniji ili Hrvatskoj. No upitno je može li labava “solidarnost” izazvana odbijanjem primanja izbjeglica biti osnova za uspostavljanje saveza nasuprot europskim institucijama.