Pobjedom na lokalnim izborima makedonski su socijaldemokrati i definitivno preuzeli vlast u zemlji. Sad su na rasporedu obračuni s naslijeđenim problemima. Ono što brine jest da problemi društvene nejednakosti sve više izmiču iz fokusa vlade.
Prošlotjedni lokalni izbori u Makedoniji donijeli su kraj ere Nikole Gruevskog – jednog od najkorumpiranijih i najautoritarnijih političara koji su vodili neku europsku zemlju u posljednjem desetljeću. Njegova stranka, VMRO-DPMNE, na ovim je izborima izgubila vlast u gotovo svim općinama. Lokalni izbori bili su pozornica za veliki politički sraz vođa dviju najvećih stranaka: spomenutog Gruevskog, predstavnika konzervativaca i Zorana Zaeva, novog premijera i predsjednika socijaldemokratskog SDSM-a. Obojica su vodila kampanju temeljenu na poruci kako se zaista radi o posljednjoj bitci dugog rata koji je započeo 2015. godine i cijelu zemlju bacio u višegodišnju krizu.
S jedne strane, imali smo Gruevskog koji je očekivao rezultat sličan onome s posljednjih parlamentarnih izbora održanih u decembru 2016., kad je osvojio malu prednost pred socijaldemokratima, kako bi to iskoristio za ponovnu destabilizaciju zemlje i nove izbore (koji su mu, u ideji, trebali osigurati čistu pobjedu). S druge se strane nalazio Zoran Zaev kojem je pobjeda očajnički trebala iz dva razloga: kako bi proširio dominaciju svoje stranke na lokalnim razinama, i povratno, ojačao političku poziciju svoje vlade u parlamentu, gdje ima tanku većinu.
Rezultati su iznenadili sve. Jednostavno zbog toga što u periodu između parlamentarnih i lokalnih izbora nije bilo nikakvih značajnih procesa razmontiravanja kriminalnih struktura VMRO-DPMNE-a u državnom aparatu, za koje se smatralo da su tako stopljene s državom da dvanaest godina Gruevskom osiguravaju pobjede. U zemlji se potom razvila rasprava o uzrocima ovako značajnog pomaka u glasanju naroda. Argumenti se kreću od toga da se državna administracija toliko oslobodila pritisaka i zastrašivanja da je glasanje bilo slobodnije do naglašavanja entuzijazma oko vala novih politika koje uvodi Zaev. Dok su oba argumenta vjerojatno bila predstavljena određenim udjelom glasova, i dalje je teško vjerovati da bi se disciplinirana glasačka mašina u tako kratkom roku otrgnula od stranačkih direktiva, apstinirala od glasanja ili umjesto konzervativcima dala glas socijaldemokratima.
Simbioza interesa
Sistemska analiza državnog utjecaja na ekonomiju i politike zapošljavanja u javnom sektoru možda može dati uvid u dekadu dugu vlast Gruevskog i brze promjene glasačkih preferencija. “Ortačka” (crony) priroda makedonske ekonomije predstavlja sistemski problem koji neće biti lako riješiti. Novac koji se prelijeva s državnih računa na one privatnih firmi putem mreže različitih natječaja krucijalan je za opstanak mnogih kompanija. S druge strane, veliki broj radnika u javnim i državnim službama nalazi se u odnosu izravne ovisnosti o politikama vladajuće stranke. Premda je vlada Zorana Zaeva na poziciji tek četiri mjeseca, ona se već okoristila koncentracijom ekonomskog interesa velikog broja ljudi u vladinim rukama, bez obzira što je taj interes donedavno bio vezan uz Gruevskog.
Iako je Zaev obećao novi mentalitet vlasti, razmontiravanje modela stranačke države koji je VMRO-DPMNE uspješno provodio proteklih 12 godina još nije počelo. Njegova je vlada ustvari naslijedila ovaj model strukturnog oportunizma. Pred Zaevim se nalazi dakle ozbiljan problem. Bilo kakav pokušaj rješavanja ovog problema znači hvatanje u koštac s činjenicom da se velika količina ljudi navikla ovisiti o centralnoj vlasti. A paralelno s odagnavanjem tih navike trebalo bi doći i do oslobađanje državnih i javnih institucija od vladinog stiska. Lokalni su izbori donijeli ozbiljnu moć socijaldemokratima zbog visokog stupnja decentraliziranosti zemlje, te se može očekivati da će na lokalnim razinama također naslijediti snažne mreže i konjunkture često opisivane kao male feudalne strukture. Novi će se gradonačelnici nositi s ozbiljnim izazovima u izvršavanju svojih dužnosti i usluga ako ometu tradicionalna “partnerstva” jer su im na lokanim razinama ograničeni resursi, partneri i drugi potencijalni suradnici. Što je općina manja, to je ovo pravilo čvršće.
Potreba za nadetničkom strankom
Novi val podrške koju je Zaev stekao na lokalnim izborima neće riješiti njegove probleme unutar vlade. Ona još uvijek ovisi o glasovima albanskih stranaka koje često ucjenjuju koaliciju različitim zahtjevima nepovezanima s potrebama njihovih izbornih jedinica. Prvenstveno su motivirani međusobnim natjecanjem na polju nacionalizma kako bi se pobjedom na tom terenu dokazali albanskim biračima i preoteli natrag glasove koji su na posljednjim parlamentarnim izborima, po prvi put, otišli socijaldemokratima. Ipak, znajući da VMRO-DPMNE neće u doglednoj budućnosti biti u mogućnosti sudjelovati u bilo kakvoj kombinaciji vladajućih koalicija, albanske bi stranke mogle malo smanjiti pritisak na socijaldemokrate i otvoriti im time prostor za provođenje vlastitih politika.
Uvidjevši trenutnu razinu podrške, Zaev bi mogao ući u rizik naglih izbora koji bi mu omogućili stabilniju većinu i produžiti period za provođenje ozbiljnijih političkih reformi. No, to bi bio nezreo politički potez, s obzirom na to da se država nalazi u gotovo kontinuiranom izbornom procesu duže od godinu dana. Vlada SDSM-a mora ispostaviti rezultate, one koje već dugo obećava i promovira. Samo kroz poboljšanje usluga javnog sektora Zaev može stvoriti novu većinu i ojačati podršku koju trenutno uživa među novim glasačima. Na duži vremenski period, jedina valjana i održiva strategija koja će dovesti do političkog pomaka u zemlji jest ona internih reformi socijaldemokrata koje će uključiti ozbiljnije albanske predstavnike, ali i one drugih etničkih manjina. To će omogućiti definitivni razlaz s modelom etničkog dualizma po kojem funckionira cijela država. Ako joj se ozbiljno pristupi, “totalna” reforma socijaldemokrata može dovesti do toga da postanu zaista nadetnička stranka što bi im omogućilo mobilizaciju znatno šire baze. Kad se udio albanskih i drugih etničkih glasova u tako reformiranom SDSM-u poveća, neće na idućim izborima morati pregovarati s albanskim strankama jer će jednostavno imati veći legitimitet predstavljanja etničkih Albanaca koji su makedonski državljani, nego što to imaju male etničke stranke koje se bave samo nacionalnim pitanjem.
Budućnost ne izgleda obećavajuće
S obzirom na to da je Makedonija zemlja s najvišim stopama nejednakosti u Europi i šire, ključan izazov za Zaevljevu vladu predstavljaju socijalne politike. Trenutno vodstvo stranke sačinjavaju pro-biznis kadrovi izraženog neoliberalnog sentimenta i teško je povjerovati da će oni uvesti priželjkivane progresivne poreze. Oni će se usredotočiti na liberalne politike vezane uz slobodu govora i ispunjavanje zahtjeva različitih identitetskih skupina kao što su: poboljšanje uvjeta za korištenje makedonskog jezika ili realizacija prava LGBT populacije, kao što će i doprinijeti općem trendu kozmopolitizacije zemlje koja je zaglavila u anakronizmu i izrazito konzervativnoj kulturnoj represiji. Ti će potezi olakšati društveni pritisak na Vladu i odgovoriti na potrebe većine liberalnih skupina i organizacija koje su prije bili dio šireg društvenog pokreta, dok će istovremeno pasivizirati društvo u cjelini. Može se tvrditi da su zemlji nakon perioda ozbiljne političke krize i meteža prije svega potrebni mir i stabilnost, ali pitanje je kakvu će korist većina radnika i nezaposlenih u najsiromašnijoj zemlji Balkana imati od takvog općeg mira.
Razloga za brigu ima itekako. Očito je da rasprave o uvođenju progresivnog oporezivanja postupno nestaju iz fokusa i da zajednica poslodavaca zadobiva sve veću političku snagu unutar vlade. S obzirom na to da su socijaldemokrati jedina relevantna politička stranka koja u svom programu sadrži neke elemente lijeve politike, za očekivati je da će opoziciju činiti samo desnica. Uza sve slabiji interes vlade za politike socijalne pravde, budućnost ne izgleda nimalo obećavajuće.
Zbog svega toga se javlja neposredna potreba za reorganizacijom društvenog pokreta u zemlji koji će iznova nametati one zahtjeve za koje su se mnogi današnji funkcioneri borili na ulicama zajedno s aktivistima i građanima. Mali broj radikalno lijevih aktivista i skupina sad pred sobom ima čist teren za organiziranje novog vala društvenih mobilizacija. Više ne moraju ulaziti u opterećujuća i konfliktna savezništva s liberalnim skupinama kao u doba kad se trebalo rušiti Gruevskog. Poželjne promjene sindikalnog rukovodstva također mogu potaknuti društveno naprednije politike i obnoviti prisustvo radnika na političkoj karti zemlje. Bez ozbiljnijeg društvenog angažmana, Vlada će služiti samo eliti i onima malobrojnima koji si mogu priuštiti nijansiraniji kulturni život.
S engleskog prevela: Anja Vladisavljević