U Podgorici je jučer počelo svjedočenje Saše Sinđelića, svjedoka pokajnika (glavnog svjedoka tužiteljstva) u slučaju Puč koji je prije godinu dana (16. oktobra 2016.) potresao regiju. Sinđelić je sudu opisao svoju ulogu u nasilnom pokušaju rušenja vlasti kojeg je navodno organizirala Rusija uz pomoć srpskih nacionalista, i crnogorskog Demokratskog fronta, a s ciljem sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO.
Optužnicom Specijalnog državnog tužilaštva su, osim dvojice ruskih državljana, obuhvaćeni vođe Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević, Mandićev vozač Mihailo Čađenović, Srboljub Đorđević, Kristina Hristić, Branka Milan, Dušić Milić, Dragan Maksić, te Predrag Bogićević i Nemanja Ristić kojima se sudi u odsustvu. Odvojeni postupci vode se protiv Miloša Jovanovića i Bratislava Dikića.
Sinđelić u javno dostupnom svjedočenju izravno tereti Rusiju za organizaciju puča, opisavši svoj posjet Moskvi 2015. godine kada je susreo Eduarda Šišmakova koji ga je dočekao na dijelu aerodroma “gdje se vrši kontrola”, čime želi implicirati njegovu službenu poziciju u ruskim službama. Tom je prigodom također prošao i poligraf kojim je utvrđeno da nema namjeru izdati ruski plan. Od Rusa, tj. od Šišmakova i Vladimira Popova (navodno vojnih obavještajaca), dobio je 200.000 eura za organizaciju akcije kojom bi se CG spriječilo da uđe u NATO instaliranjem proruske opozicije. Sinđelić je bio jedina osoba koja je imala kontakt s dva Rusa koji su navodno sve osmislili. Nakon prvog sastanka Sinđelić je više puta putovao u Rusiju i održavao redovne kontakte sa Šišmakovom.
Svjedok pokajnik
Svoje motive za sudjelovanje u ovoj akciji Sinđelić je objasnio svojim političkim uvjerenjima. Smatra se panslavistom, srpskim nacionalistom i monarhistom koji ne želi vidjeti granice između zemalja gdje žive Srbi (Srbija, Crna Gora i Republika srpska). Prema njegovu iskazu, krucijalni je bio sms kojeg je primio od Šišmakova u martu 2016. godine (pet mjeseci prije izbora) koji je glasio otprilike: dosta je bilo, ovako ne može više, u Crnoj Gori treba srušiti tu kriminalnu vlast. Sinđelić je u svjedočenju opisivao kako je raspodjeljivao novce s ciljem organizacije upada, no zbog kompartmentalizacije organizacije nije mogao dati točne podatke o nekim bitnim elementima događaja poput toga što se dogodilo s oružjem i slično.
U petosatnom svjedočenju Sinđelić je izravno teretio i Demokratski front, kazavši kako su vođe ove stranke također bili u izravnom kontaktu sa Šišmakovom, a baratali su i oružjem i velikom količinom financijskih sredstava koje su dobili od Moskve. Tom je prilikom objasnio i da se predao zbog toga što se bojao da će završiti mrtav ukoliko se nekako ne zaštiti. Njegova uloga, osim posrednika s Moskvom bila je regrutirati druge članove u organizaciju, disperzija novca članovima, kupovina oružja, pancirki, telefona, policijske opreme, uniforma, štitova, palica, suzavaca, gas maski i drugih stvari koje su trebale biti upotrebljene u napadu. No, prema njemu, stvar je pošla po zlu kada je Paja Velimirović (zadužen za oružje) izdao plan policiji. Na njegovo svjedočenje zatvoreni vođe Fronta Andrija Mandić i Milan Knežević reagirali su ismijavanjem i podsmjehivanjem da bi se to razvilo u blage prijetnje radi čega su u konačnici udaljeni iz sudnice zbog nepoštivanja suda.
Zanimljivo je da su identifikacijske fotografije Šišmakova i Popova koje je sud pokazao Sinđeliću preuzete iz medija, sa Sky Newsa. Podsjetimo se da su te informacije o upletenosti ruskih kontraobavještajnih službi do javnosti pak došle posredstvom njihovih američkih parnjaka na čijim su se informacijama i temeljile prve medijske izjave tužitelja Milivoja Kantića. Problem s ovim suđenjem je što se zasad bazira na svjedočenju Saše Sinđelića koji svoju vjerodostojnost garantira poligrafom kojeg je također već jednom prošao uspješno uvjerivši Ruse da ih neće odati, što je upravo ono što trenutno radi (iako će njegova obrana sigurno tvrditi da nije on odao plan akcije već je ovome pristupio kako bi zaštitio svoj život). Također je zanimljivo da u javnom suđenju zasad, osim indicija, još nismo vidjeli nepobitne materijalne dokaze ruske upletenosti. Za nekoga toliko dobro organiziranoga malo je neobično i da bi se za komunikaciju koristili aplikacijom Viber koja, opće je poznato, nije toliko sigurna (jer zadržava podatke na serveru kompanije) kao slična komunikacijska platforma ruske proizvodnje – Telegram – navodno toliko siguran da je njime međusobno komunicirao ISIS. Teško je čini se ozakoniti nezakonito pribavljene informacije (kontraobavještajnim putevima), posebno kad se suđenje bavi istim tipom nezakonitog djelovanja na teritoriju treće države. U konačnici, ne prejudiciramo rusku (ne)upletenost u cijelu priču, već smo mišljenja da ona zasad nije dokazana izvan “razumne sumnje”.