S obzirom na isprepletenost Agrokora s gotovo svim segmentima domaće privrede, ne čudi da u prilično redovitom ritmu iskaču novi problemi. Tako posljednjih dana pažnju javnosti zaokupljaju mirovinski fondovi, odnosno njihovo ulaganje u dionice kompanija koncerna. Ta je tema bila načeta još za vrijeme izbijanja krize u Agrokoru, ali je neko vrijeme bila zanemarena jer se dionicama kompanija nije trgovalo na burzi dok se stvari nisu raščistile putem revizije i drugih procedura.
Već prvi dan njihova povratka na burzu, vrijednost dionica je, očekivano, strmoglavo pala. Ne zbog samog poslovanja kompanija poput Leda, već zbog njihove založne opterećenosti prema koncernu. Takav i više nego osjetni pad vrijednosti dionica Leda, Jamnice i drugih kompanija potaknuo je špekulacije o sigurnosti naših mirovina. Naime, tri od četiri obvezna mirovinska fonda, bila su ili su još, vlasnici dionica tih kompanija, i samim tim izloženi oscilacijama.
Ugrožene mirovine?
Na zabrinute medijske naslove odgovorili su resorni ministar Marko Pavić i sami fondovi. Po njihovim procjenama mirovine nisu ugrožene i nema razloga za brigu. Bili oni u pravu ili ne, zdravorazumski se zapitati: a zašto nam mirovine ovise o poslovnim uspjesima pojedinih kompanija? Ili preciznije: o procjenama fondovskih menadžera o vjerojatnosti njihova uspjeha? Pitanje je toliko zdravorazumsko da mu, na svoj način, nije mogao odoljeti niti Indexov kolumnist Goran Vojković, izraženi zagovornik slobodnog tržišta.
Naime, Vojković je još početkom prošle godine branio mirovinske fondove od “lijevih i desnih boljševika” tekstom naslova “Dalje lopovske ruke od II. mirovinskog stupa!“. Danas je situacija ponešto drukčija. Premda kolumnist za gubitke zapravo optužuje kriminalnu spregu politike i kapitala u Agrokoru, nije propustio prozvati niti menadžere fondova. Kako nisu uočili visoki rizik takvih investicija? I Vojković je sasvim u pravu. Samo što propast koncerna nisu uzrokovali političko pokroviteljstvo i friziranje poslovnih knjiga, već premoćna konkurencija. Slobodno tržište, reklo bi se. A možda su se u fondovi u procjeni rizika investicija pouzdali baš u to pokroviteljstvo.
Nevjerojatna alternativa
Da im takav tip političke zaštite nije stran, pokazuje i sam njihov poslovni model. Prema zakonu, četvrtina izdvajanja za mirovine odlazi njima, oko četiri milijarde kuna godišnje, u takozvani drugi stup. Što oni rade? Dvije trećine tih sredstava “vraćaju” državi kupnjom obveznica. Da ponovimo: država se dobrovoljno odrekne 4 milijarde kuna godišnje, nastane, naravno, rupa u proračunu, i onda sredstva namakne tako što ih uz kamatu posudi od onih u čije ime ih se odrekla. Teško da postoji bolji primjer za “uhljebe” od mirovinskih fondova.
Iako rijetko i bez prikladnog političkog naboja, mogle su se zadnjih godina čuti primjedbe upućene fondovima: diverzificirajte svoja ulaganja, riskirajte malo, ne možete se samo oslanjati na državne obveznice, ionako će im padati prinosi. I što smo dobili od toga da su fondovi donekle “poslušali” kritičare? U slučaju Agrokora ili izraelske Teve, inače vlasnice Plive, spektakularne promašaje. Tolike promašaje da nam se čini da je bolje da samo ubiru kamate pretakanjem javnog novca.
Ipak, poučak se čini jasnim. Ako nam je alternativa – “sigurnost” doslovne krađe javnog novca ili “nesigurnost” tržišnih oscilacija – onda se kao jedino moguće rješenje nameće nacionalizacija i ukidanje drugog stupa. I pritom ne bi bili iznimka, druge zemlje su se već odlučile na takav potez. Jer ovdje se ne radi o investicijskoj demokraciji, već o međugeneracijskoj solidarnosti.