Hrvatska ministrica znanosti obrazovanja i sporta Blaženka Divjak, popustila je pod pritiskom konzervativnih snaga s kojima se nalazi u koaliciji, kao liberal u desničarskoj vladi. Kao kadar stranke HNS, koja usprkos kontinuiranom i bar dekadu dugom osipanju, nikako da shvati razliku između kompromisa i kapitulacije. A posljednji primjer, onaj o frivolnosti roditeljske intervencije u školski kurikulum, još je jedan iz istog udžbenika.
Novi list je jučer prenio vijest o tome da su konzervativne udruge došle na svoje, te da im je ministrica Divjak “izišla u susret” te će međupredmetne teme Zdravlje i Građanski odgoj biti izborne, i prethodit će im roditeljska suglasnost”. Prema pisanju Novog lista, “svi svjetonazorski sporni sadržaji bit će ostavljeni na izbor roditeljima, a djeca će imati pravo na alternativne programe.” Ova će načela biti regulirana u izmjenama i dopunama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama. Dopune je ministrica Divjak uputila u javnu raspravu krajem prošlog tjedna.
Navedeno je definirano člankom 27. postojećeg zakona koji će od sada glasiti: “Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja, isti se kurikulom utvrđuju izbornim sadržajem, pri čemu se može odrediti alternativni modul izbornom dijelu kurikula. Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti”.
Evolucija ili kreacionizam?
Iz Ministarstva javnosti poručuju da se pravo izbora roditeljima daje isključivo u slučaju kada Agencija za odgoj i obrazovanje procijeni da izborni predmeti imaju istaknutu odgojnu dimenziju u smislu utjecaja na osobnu izgradnju i usvajanje stavova, vrijednosti i izbora ponašanja. ‘Dakle ovdje se ne radi o obveznim sadržajima, jer o njima roditelji nemaju mogućnost izbora, već isključivo o izbornom sadržaju međupredmetne teme, odnosno modula. U tom slučaju postoji mogućnost, ali ne i obveza, za uvođenje alternativnog modula tom izbornom dijelu, koji će također biti sastavni dio izbornog dijela kurikuluma te prolazi redovitu proceduru koja podrazumijeva javnu raspravu i odobrenje Ministarstva. Dakle roditelji će imati pravo odlučiti hoće li dijete slušati izborni sadržaj ili ne te, ukoliko bude predložen alternativni modul, hoće li slušati taj sadržaj ili ne. U slučaju donošenja predmeta koji se ne izvode međupredmetno ova mogućnost uopće ne postoji’, kažu u Ministarstvu.
Drugim riječima, djeca iduće školske godine, u sklopu ovog pilot projekta, još uvijek neće učiti da je Zemlja ravna ploča, niti da je svijet nastao kreacionizmom umjesto evolucijom. No, ova odluka otvara prostor uvođenju baš takvih frivolnih i neznanstvenih sadržaja u formalno javno obrazovanje. Stoga se postavlja pitanje pragova: tko i na koji način treba odlučivati o tome što se uči u javnim školama, i kako organizirati ona uvjerenja koja ovamo ne pripadaju?
Fleksibilnost kurikuluma
Politička rasprava koja bi obuhvatila sve aspekte aktualne debate o kurikulumu, a izostavila pojedinačna i partikularizirana, birokratska i kadrovska pitanja, i s obzirom na trenutno izrazito politiziranu i polariziranu javnost, zapravo je pitanje fleksibilnosti i izbornosti kurikuluma za osnovne i srednje škole. To se pitanje djelomično i neartikulirano već postavlja po medijima kroz reference na odluke Ustavnog suda i pluralizam mišljenja, odgojne vrijednosti i druge zbireve društvenih vrijednosti, odnosno ideologija (kada počinje život, je li masturbacija štetna, ima li žena pravo izbora, i idu li domoljublje i multikulturalnost zajedno).
Fleksibilnost i izbornost kurikuluma za osnovne i srednje škole tema je političkih, stručnih i javnih rasprava u Hrvatskoj već zaista duži niz godina. Usprkos tome, pitanje o uzusima same rasprave nije nikad jasno politički artikulirano, što raspravu čini raspršenom i javnosti konfuznom. Radi toga se sadržajni prioriteti miješaju s kadrovskim i stranačkim prepirkama (koliki je utjecaj GROZD-a, a koliko GOOD-a) te postaju manje vidljivi u moru kakofoničnih informacija. Kratkoročna društvena posljedica su zamor temom i pad interesa javnosti, a dugoročna lošija kvaliteta i odgoja i obrazovanja novih generacija popraćena nižim stupnjem tolerancije na druge religije, veća seksualna opresiranost i frustriraniji mladi ljudi.
Rasprava o društvenim minimumima:
Rasprava u Hrvatskoj stoga trenutno ide u smjeru što čvršćeg, pa čak i zakonskog, definiranja kurikuluma. Zbog opisanih društvenih “idiosinkrazija” to se čini jedinim putem, ako želimo da djeca u školama uče evoluciju, a ne kreacionizam. No ovakav liberalni pristup je pogrešan. Primjer tome je ponovno Finska, kao i često kada tražimo odgovore na pitanja o obrazovnim politikama.
Podsjetimo ukratko kako je to tamo riješeno: sve su škole javne i “besplatne”, osim vjerskih i posebnih vrsta škola poput Montessori, one jedine mogu biti privatne, no uz uvjete da zadovoljavaju iste – visoke – standarde propisane za javne škole. Kurikulum je potpuno fleksibilan, i ovisi o učiteljima, dakle suprotno od stroge zakonske definicije. Javne škole su tako sekularne, a roditelji koji žele da im dijete odrasta u skladu s vjerskim pravilima može ga/ju izvući iz javne škole i upisati u privatnu. Društveni minimum u Finskoj tako je postignut jednostavnim i osnovnim načelom razdvajanja sekularnog i religijskog.
Hrvatska bi tako trebala učiniti isto i pritom kao drugo dodati pravilo da se neznanstveni sadržaji ne smiju podučavati u školama. Znanstveno znamo da život počinje rođenjem, kao i da masturbacija nije štetna, već korisna jer pozitivno utječe na imunološki sustav. Znanstveno znamo da smo nastali evolucijom, a ne kreacionizmom. Suprotne tvrdnje ne možemo znati, nego samo vjerovati u njih.
I kao posljednje, razlika između kompromisa i kapitulacije je što kod kompromisa obje strane dobivaju nešto zauzvrat. U slučaju postavljanja HNS-ove intelektualke u HDZ-ovo ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, za HNS se možda radi o kompromisu, no za javnost se radi o kapitulaciji. Osim nove informatičke opreme, što može učiniti bilo tko, malo smo zapravo dobili zauzvrat od HNS-ove ministrice. A očekivali bismo uspostavu minimalnog društvenog konsenzusa o tome što treba podučavati u školama. Kapitulacija je tako uz isključivo katolički vjeronauk Katolike pripustiti i građanskom odgoju. Kompromis bi bio pripustiti katolike građanskom odgoju uz uvjet da se katolički vjeronauk pretvori u religijski sat. Takvo nešto pridonijelo bi većem prihvaćanju različitosti, a čak bi i povećalo zaposlenost angažiranjem brojnih kadrova društveno humanističkih znanosti koji su puno podučeniji predavati o drugim religijama od jednostrano odgojenih katoličkih vjeroučitelja.