Svatko tko iole redovitije prati vijesti iz poljoprivrede ili specijalizirane emisije na temu, dobro je upoznat s najčešćom zamjerkom seljaka na svoj položaj: otkupne cijene su preniske. Često u tim reportažama seljaci podastiru i izravne računice po kojima otkupne cijene ne kompenziraju niti troškove proizvodnje, a kamoli da omogućuju relevantniju zaradu. Najzastupljeniji su, barem što se tiče medijske vidljivosti, mljekari. No i ostali se žale na ponašanje prerađivačke industrije ili supermarketa koji osnovne proizvođače u lancu opskrbe hranom lišavaju “poštenog” udjela u krajnjoj cijeni.
Naravno, takva situacija je prisutna diljem Europske unije i upućuje na šire trendove od nedoličnog ponašanja ove tvornice ili onog trgovca. Ipak, čini se da su napori seljaka donekle urodili plodom. Europska je komisija najavila izradu zakonskog okvira koji će seljacima omogućiti snažniju poziciju u pregovorima oko cijena. Inicijativu su podržali i europski, kao i brojni nacionalni parlamenti. Nova bi zakonska regulativa trebala seljacima omogućiti osnivanje kartela i formalizaciju ugovora sa supermarketima.
Spas u kartelizaciji
Naime, kartelizacija bi trebala seljacima osigurati polugu pritiska u pregovorima i pridonijeti ravnoteži cjenovnih udjela. To bi pogotovo olakšalo poziciju manjih poljoprivrednika koji razjedinjeni teško mogu “ucjenjivati” snažne trgovačke lance. U Francuskoj se čak razmišlja o uvođenju minimalne otkupne cijene, što i ne čudi s obzirom na epidemiju suicida među tamošnjim seljacima. Krajnji je cilj svih tih poteza i nastojanja da se pravednije raspodijeli teret oštre konkurentske borbe, umjesto da se prednost na tržištu prvenstveno stvara preko leđa poljoprivrednika.
Kao što se moglo očekivati, predstavnici trgovačkih lanaca i prehrambene industrije nisu zadovoljni predloženim promjenama. Ističu da se dopuštanjem kartelizacije ugrožava sloboda tržišta. S njima se slažu i brojni analitičari koji ukazuju na proturječje nove regulative u odnosu na pravne stečevine i ideološke tekovine Europske unije. Također, spomenuti predstavnici upozoravaju na rast cijena koji će uslijediti ako se poljoprivrednici uspiju izboriti za veće otkupne cijene. Nema spora da ovim potezima Europska unija izravno zadire u slobodu tržišta.
No isto tako nam sama dinamika na tržištu govori da nema baš slobode za sve: oni najmoćniji uspostavljaju pravila igre i one najslabije u opskrbnom lancu drže na uzici. Ne zato što su nepošteni već upravo jer ih sloboda tržišta – konkurencija – prisiljava na to. A vrijedi spomenuti da europska birokracija nije krenula u ovom smjeru kako bi realizirala načelan cilj zaštite seljaka: čini se da je omogućavanje snažnije pregovaračke pozicije seljacima zapravo kompenzacija za buduće smanjivanje subvencijskih sredstava. Uslijed raznih pritisaka na europski proračun, kao i s obzirom na procjenu ulaganja u “dinamičnije” industrije, EU je odlučila seljacima dopustiti kartelizaciju, makar tako izravno proturječila vlastitim ideološkim zasadama i mantrama.