Bugarska kampanja za uvođenje progresivnog oporezivanja ujedinila je sindikate te neke stranke i udruge u zajedničkom društvenom cilju. Okrupnjivanje različitih resursa političke ljevice omogućilo je dopiranje do širih slojeva društva i rezultiralo većom potporom javnosti, što je prisililo i političare na neke ustupke. Naravno, sve je pritom zahtijevalo i određene kompromise.
U Bugarskoj se proteklih mjeseci vodila kampanja za poreznu pravednost pod nazivom “Zaustavimo motor nejednakosti” koja je u pitanje dovela neoliberalni konsenzus. Oko važnosti ove teme složile su se brojne progresivne organizacije, novinari, sindikati i intelektualci organiziravši platformu koja može služiti kao odskočna daska budućim mogućim kampanjama za društvenu pravdu.
Progresivna politika u Bugarskoj posljednjih se deset godina nalazi na mrtvoj točki, uz povremene iznimke mobilizacija po pitanju ekoloških tema, privatizacija ili trgovinskih sporazuma o slobodnoj trgovini poput TTIP-a i CETA-e. U tom su periodu mobilizacije protiv socijalnih nejednakosti bile praktički odsutne iz političkog krajolika. Nije bilo ni artikulacija vlastitih zahtjeva niti prevelikog otpora vladinim odlukama. Kampanja Zaustavimo motor nejednakosti uspjela je upravo u tome – nametnuti autonomnu političku agendu, politizirati društvenu nejednakost i promijeniti pozicije nekih dominantnih političkih snaga. Kako bi se to postiglo, međutim, pristalo se na određeni broj kompromisa.
Zahtjevi i ciljevi
Glavni zahtjev kampanje bilo je uvođenje poreznih olakšica na minimalnu plaću. Konkretno, tražilo se da se prvih 460 leva (oko 230 eura) prihoda oslobodi poreznih davanja za sve radnike. Drugi je zahtjev bio uvesti različite stope PDV-a za osnovne potrepštine (vodu, bazične namirnice, lijekove, knjige i dr.). PDV se trenutno obračunava po jedinstvenoj stopi od 20 posto na svu potrošnju, osim u turizmu, gdje ova stopa iznosi 9 posto. Ideja inicijatora bila je osvježiti ustajalu javnu raspravu, obično svedenu na međusobno optuživanje političara za korupciju i izdaju domovine, koju obično prate nužni neoliberalni konsenzus i potpuni izostanak propitivanja sadržajnih aspekata javnih politika. Cilj je bio osvrnuti se na društvene i ekonomske efekte flat taxa (Jedinstvene porezne stope – one u kojoj promjena porezne osnovice ne mijenja visinu porezne stope. To znači da se za svaku visinu porezne osnovice primjenjuje ista porezna stopa, ali se nominalno plaćaju različiti iznosi poreza.) deset godina nakon njezina nametanja.
Mjeru je uvela vlada koja se deklarirala kao vlada lijevog centra, no koja je spustila korporativne poreze s 15 na 10 posto i uvela porez na prihod s jedinstvenom osnovicom od 10 posto. Dodatno, vlada je tada bila ukinula sve neoporezive minimume i sve vrste poreznih olakšica za radnike. Neoliberalni eksperti obećali su da će ove radikalne reforme dovesti do povećanih izravnih stranih investicija, otvaranju novih radnih mjesta i smanjivanja izbjegavanja poreza kojem brojne kompanije prečesto pribjegavaju. No, ništa se od toga nije realiziralo. Nakon deset godina ispraznost tih obećanja potpuno je raskrinkana. Izravne strane investicije drastično su pale nakon 2007. godine, a ultraliberalni porezni sustav nije imao kapaciteta obrnuti negativni trend započet ekonomskom recesijom. Čak su se i liberalni eksperti složili s procjenom da siva ekonomija čini jednu trećinu nacionalne ekonomije. S druge strane, društvene nejednakosti su znatno porasle. Bugarska je prema raznim projekcijama europski lider u broju socijalno isključenih ljudi i često je predstavljena kao najsiromašnija članica Europske unije.
Stoga, logika zahtjeva nije bila dovesti u pitanje samu jedinstvenu poreznu stopu (flat tax) niti izravno predložiti progresivno oporezivanje, već prokazati klasni karakter navodno “jedinstvene” stope, koja u praksi oduzima siromašnima da bi dala bogatima. Polovica poreznih prihoda u Bugarskoj prikuplja se oporezivanjem potrošnje, dok je EU prosjek oko trećine. Pritom u Bugarskoj manje od 20 posto prikupljenih poreza čine korporativni i oni na prihod, dok je prosjek EU i ovdje trećina. Oporezivanje potrošnje ne znači samo neoporezivanje kapitala već i da kućanstva plaćaju tim veće poreze što imaju niže prihode. Obveznici iz najniže kategorije, oni bez ušteđevine i često prezaduženi, u ovome sustavu zbog oporezivanja potrošnje prolaze najgore. Oporezivanje njihove potrošnje dakle znači da oni plaćaju više poreza nego što zarađuju…
Važnost organizacijskih kapaciteta
Možda zahtjevi inicijative neće biti prihvaćeni u ovoj vladi, no oni već imaju snažne političke učinke. Prvo, inicijativu tvori koalicija više organizacija i aktivista – od Autonomnog radničkog sindikata Podkrepa (jedna od dvije glavne sindikalne središnjice), preko NGO-ova poput Solidarnosti Bugarska, zatim Kolektiva za socijalne intervencije, pa do novog internetskog portala Barikada i radikalnog časopisa dVersia, kao i detaka drugih aktivista i intelektualaca. Inicijativu je poduprla i mala stranka Bugarska ljevica te bivša parlamentarna stranka Alternativa za bugarski preporod.
Velik dio inicijative Zaustavimo motor nejednakosti sastojao se u prikupljanju potpisa koji će biti predstavljeni parlamentu tokom rasprave o javnom proračunu za 2018. godinu. Početni cilj bio je prikupiti 10.000 potpisa, što se u početku smatralo preambicioznim, no vrlo skoro se pokazalo suprotnim. Naime, iako prikupljanje još nije gotovo već je skupljeno 3 puta više od konačnog cilja, odnosno 30.000 potpisa. Ovakav neočekivani uspjeh jedne socijalne inicijative provedene bez adekvatne financijske podrške za Bugarsku predstavlja presedan. Uspjeh je djelomično rezultat velike vidljivosti inicijative u javnosti: aktivisti inicijative bili su prisutni u gotovo svim najvećim elektroničkim i tiskanim medijima.
Štoviše, tokom kampanje izneseni su kvalitetno razrađeni argumenti i artikulirane progresivne ekspertize, što je naišlo na agresivne, no isprazne i slabo argumentirane otpore i floskule neoliberalnih stručnjaka koji i inače dominiraju medijskim prostorom. Ovo posljednje, njihova medijska hegemonija, bila je krucijalni razlog zašto su kvalitetno utemeljeni argumenti bili nužni – jedino se tako moglo konkurirati dominaciji neoliberalnih eksperata. Sudjelovanje sindikalnih aktivista iz Podkrepe imalo je važnu ulogu u uspjehu kampanje, ako ne i presudnu, jer su upravo oni prikupili najveći broj potpisa. Usprkos snažnim naporima uloženima u prikupljanje potpisa online, broj tako prikupljenih potpisa bio je debelo premašen onima prikupljenima na terenu. Široki raspon ljudi koje je inicijativa uspjela zahvatiti, jasno je pokazao izrazito veliku važnost organizacijskih kapaciteta u javnim kampanjama. A širina kampanje ne bi bila moguća bez sindikalista koji imaju pristup industrijskim radnicima, aktivista koji prikupljaju potpise na ulicama kao i političkim strankama, ma kako malene one bile, da mobiliziraju svoje resurse.
Politički učinci
Uspjeh inicijative prisilio je utjecajne političke subjekte da promjene svoje pozicije. Stranka lijevog centra, BSP, trenutno najveća opozicijska, iznenada je objavila da oni podržavaju uvođenje progresivnog poreza i poreznih olakšica na minimalne prihode. Slično njima, reagirao je i KNSB, druga bugarska sindikalna središnjica koja je objavila da se pridružuje naporima za uvođenje olakšica na minimalne prihode. Čak su i političari Zelenih – stranke koja se inače povezuje s liberalnom desnicom – prihvatili slične prijedloge porezne reforme.
Jedna se stvar mora priznati, a to je da je uspjeh kampanje povezan i s prihvaćanjem konvnencionalnog političkog diskursa. Bio je to uvjet na temelju kojeg je otvoren prostor za priključivanje drugih aktivista platformi. Štoviše, taj je diskurs prisilio neoliberalne stručnjake na defenzivnu liniju jer su ostali bez nekih rado ponavljanih retoričkih figura. Na primjer, jedan od argumenata aktivista u kampanji glasio je da bugarski porezni sustav nije “europski” jer je ovo jedina zemlja koja nema porezne olakšice na minimalne prihode, ni nižu stopu PDV-a na osnovne namirnice. Ova retorička odluka pokazala se učinkovitom na taktičkoj razini jer se dobro uklapa u mejnstrim diskurs te se radi toga lakše razumije i prihvaća. S druge strane, ta linija postavlja neka strateška ograničenja na artikulaciju budućih zahtjeva koji će možda biti u koliziji s politikama dominantnima u EU. Dodatni potencijalni izazov donosi i dobra odluka o retrorici kampanje: naime, nije se izravno zazivala progresivna reforma, već naprosto još jedno rezanje poreza, ne naglašavajući pritom radi li se o opterećenju radnih ljudi ili biznisa. Time je kampanja riskirala podršku općem libertarijanskom napadu na samo postojanje poreza kao takvog. U konačnici, ako se porezne olakšice za radnike donesu bez pratećeg progresivnog poreza, ova će promjena imati učinak još jednog opterećenja javnog proračuna, čak i usprkos tome što olakšava porezno opterećenje radnih ljudi i onih s najnižim prihodima. To može dovesti do daljnjih rezova u socijalnoj potrošnji države.
Opisane prepreke, kao i politička raznolikost aktivista, otežavaju savladavanje brojnih zamki koje se nalaze pred ovom inicijativom, kao i njezino održavanje. Dugoročni ishodi kampanje Zaustavimo motor nejednakosti, još nisu sasvim vidljivi. No, jasno je da je ljevica u Bugarskoj pronašla načina da se ujedini oko zajedničkog projekta, da se organizira i potakne socijalne mobilizacije i time se konstituira kao valjana politička snaga sposobna provoditi vlastitu agendu. Neovisno o skromnosti zahtjeva, pokazalo se da sam otpor nije dovoljan, već je nužno i uzvratiti udarac.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević