Papagajski ponavljan ultimativni cilj ekonomskih politika neoliberalne države je konkurentnost. Takve se politike ideološki legitimiraju uspostavom “općeg nacionalnog interesa”, čime se unutarnji klasni sukob premješta u konkurentski sukob između država. Iako ih globalni režim akumulacije kapitala strukturno prisiljava da vode politiku konkurentnosti, odnos između država ne može se svesti na kapitalističku logiku konkurencije i sadrži manevarski prostor za drukčije politike.
Posljednjih nekoliko desetljeća, otkada u svim europskim državama dolazi do takozvanog neoliberalnog obrata, neprekidni pozivi na konkurentnost postali su integralni dio vokabulara etabliranih političkih stranaka i vodećih predstavnika EU. Gotovo da ne prođe dan, a da neki eminentni europski političar ne upozori na zaostajanje u konkurentnosti ili prozbori o nužnosti poticanja konkurentnosti. Doduše, apeli za povećavanjem konkurentnosti stari su koliko i sam kapitalizam. Novum posljednjih desetljeća sastoji se u tome što imperativ konkurentnosti postaje privilegirano sredstvo legitimacije najvažnijih državnih ekonomskih politika. Neoliberalne stranke koje pristaju na paradigmu štednje utvrdile su među sobom dobro poznati konvencionalni popis mjera provođenjem kojih država može postati konkurentnija: porezno rasterećenje poduzeća, fleksibilizacija tržišta radne snage, smanjenje plaća, privatizacija državnih tvrtki, smanjenje socijalnih transfera, uklanjanje administrativnih prepreka poslovanju tvrtki… Već uz minimalnu refleksiju postaje očito kako se radi o politikama u službi potreba akumulacije kapitala, koje snižavaju životni standard radničke klase. Na drugoj strani političkog spektra suvremenih europskih država uglavnom se nalaze lijevo orijentirane stranke, ponegdje se deklarativno suprotstavljajući neoliberalizmu i mjerama štednje, često ističući kako se konkurentost države može stimulirati i drugim metodama, primjerice putem državne pomoći domaćoj industriji ili devalvacijom valute.
Neoliberalna hegemonija
Čini se kako ovakva polarizacija političkog prostora ne odražava toliko dvije alternativne pozicije koliko ideološku hegemoniju neoliberalizma. Ta se hegemonija u suvremenoj buržoaskoj politici ne manifestira u tolikoj mjeri u obliku neke dogmatične posvećenosti političara doksama neoklasične ekonomike ili doktrini slobodnog tržišta. Na kraju krajeva, neoliberalni obrat je ostvaren relativno pragmatičnim političkim praksama, koje su u različitim državama poprimale heterogene oblike, ovisno o različitim društvenim ili historijskim okolnostima. Neoliberalna hegemonija se kristalizira upravo u samorazumljivosti pretpostavke, na koju pristaju čak i deklarativni protivnici neoliberalizma: ultimativni raison d’Etat uvijek je poticanje konkurentnosti koja bi zatim omogućila neometanu akumulaciju kapitala.
Sa stajališta imperativa akumulacije kapitala, ideološka učinkovitost zahtjeva za maksimizacijom međunarodne konkurentnosti proizlazi prvenstveno iz činjenice što tom zahtjevu, kao niti samom porivu za akumulacijom, nikada nije moguće u potpunosti udovoljiti. Imperativ konkurentnosti, tako reći, nema inherentne granice. Nakon svake mjere donesene u ime konkurentnosti mora slijediti nova mjera. U toj beskonačnoj utrci prema dnu nikada nije moguće dosegnuti apsolutno dno. Nadalje, mjere koje služe imperativu beskonačne akumulacije kapitala legitimiraju se zahtjevom za povećanjem konkurentnosti države, te se stoga predstavljaju kao mjere u interesu svih građana, unatoč tomu što se nove žrtve neprestano zahtijevaju od radnika i radnica. Imperativ međunarodne konkurentnosti tako kroz identifikaciju s “općim” interesom nacionalne države automatski povlači i identifikaciju građana s logikom kapitala. Ideološki učinak imperativa konkurentnosti je neutralizacija klasnog antagonizma unutar pojedine države te istovremeno izmještanje tog antagonizma na razinu konkurencije među državama. Čini se kako upravo to izmještanje igra ključnu ulogu pri generiranju specifičnog oblika nacionalizma i rasizma koji se nedavno razmahao u EU. Prisjetimo se kako su nakon izbijanja krize eurozone građani mediteranskih država, poraženih u konkurentskoj utrci, bili označeni kao neodgovorni, lijeni i moralno iskvareni hedonisti. Istovremeno su građani sjevernoeuropskih država, pobjednica u utrci prema dnu, označeni kao moralno superiorni, poduzetni i odgovorni asketi.
Strukturni imperativ ili ideološka mantra?
Na ovom mjestu postavlja nam se pitanje – jesu li pozivi na međunarodnu konkurentnost tek ideološka mantra kojom buržoaske stranke opravdavaju provođenje svoje ekonomske politike ili je možda u kapitalizmu imperativ međunarodne konkurencije strukturni imperativ koji kapitalističke zemlje neminovno prisiljava na provođenje upravo takvih politika? Konkurencija je u kapitalističkom društvu bez sumnje strukturni imperativ kojemu se kapitalisti moraju podrediti, htjeli to ili ne. Ultimativni cilj kapitalističke proizvodnje jest naime neprestana proizvodnja viška vrijednosti. Konkurencija je, s druge strane, kao što je Marx pokazao u Kapitalu, prisilni mehanizam koji pojedinačnog kapitalista primorava da proizvodnja viška vrijednosti postane cilj i njegovog vlastitog djelovanja. Pojedinačni kapitalist obično taj cilj pokušava ostvariti povećanjem produktivnosti radne snage, koja mu omogućava ostvarivanje ekstra profita. Ukoliko određeni kapitalist poveća produktivnost radne snage u svojoj tvrtki, to znači da će u kraćem vremenu proizvesti više proizvoda u usporedbi sa tvrtkama drugih kapitalista. Kako bi si osigurao potražnju za povećan broj proizvoda, on obično spusti cijene, što znači da drugi kapitalisti, koji prodaju isti proizvod, gube tržišni udio. Ako je taj gubitak velik, prijeti im čak i propast. Dakle, ukoliko ostali kapitalisti žele zadržati svoj tržišni udio i tako se osigurati od bankrota, prisiljeni su i sami povećati produktivnost radne snage i smanjiti troškove proizvodnje. Imperativ konkurencije tako u obliku prisilnog zakona pritišće pojedine kapitaliste te ih neovisno o njihovoj volji sili na neprestanu proizvodnju viška vrijednosti.
Znači li to kako se buržoaski političari koji u ime konkurentnosti svoje države propovijedaju nužnost smanjivanja poreza i plaća ili fleksibilizaciju tržišta radne snage, jednostavno pokoravaju nužnosti slijepih sila koje su u potpunosti van njihove kontrole? Nije uvijek tako. Buržoaski političari i ekonomisti prečesto zaboravljaju da tržišna konkurencija među državama sensu stricto ne postoji. Države ipak nisu kapitalističke korporacije, budući ne stvaraju višak vrijednosti, ne akumuliraju kapital i svoje proizvode u pravilu ne prodaju na tržištu, pa stoga na njih neposredno ne utječe prisilni zakon konkurencije, u obliku u kojem je ranije opisan. SAD i Južna Koreja se međusobno ne natječu na isti način kao Apple i Samsung. Ipak, to ne znači da je govor o konkurentnosti između država u potpunosti bez temelja. Iako među državama ne postoji ekonomska konkurencija, ipak postoji, kao što ističu primjerice Robert Brenner i Ellen Meiksins Wood, specifičan odnos konkurencije između nacionalnih ekonomija, odnos koji naravno ne odgovara nužno odnosima teritorijalno odvojenih ekonomskih blokova. U okviru tog specifičnog odnosa konkurencije nacionalne države putem brojnih mjera koje imaju na raspolaganju funkcioniraju kao instrument poticanja konkurentnosti kapitalističkih korporacija koje čine pojedinu nacionalnu ekonomiju. Države i danas na svjetskom tržištu nastavljaju igrati ključnu ulogu. Upravo su države te koje donose zakonsku podlogu i ostale potrebne institucionalne uvjete za akumulaciju kapitala, represivnim i ideološkim aparatom održavaju disciplinu radničke klase, brinu za mobilnost kapitala te po potrebi ograničavaju mobilnost radne snage. Čak su i transnacionalne korporacije u konačnici ovisne o svojoj nacionalnoj bazi, kao i o ostalim državama koje im omogućavaju pristup svojem tržištu i radnoj snazi. Isto vrijedi i za transnacionalne institucije poput EU. U Europskoj uniji su za stvaranje institucionalnih uvjeta monetarne unije, implementaciju mjera štednje i obuzdavanje potencijalnih otpora tim mjerama, zadužene pojedinačne države članice.
Logika konkurentnosti države
Na taj način su nacionalne države upletene u konkurenciju među nacionalnim ekonomijama. Iako države kao takve ne konkuriraju jedna drugoj, ipak su posredno podređene prisilnom zakonu konkurencije. Na kraju krajeva, u svojoj domeni države ne mogu biti indiferentne po pitanju konkurentnosti ekonomije, jer od nje egzistencijalno ovise. Države moraju poticati konkurentnost, jer konkurentnost omogućava akumulaciju kapitala u nacionalnim ekonomijama, a države egzistencijalno ovise od te akumulacije. Države se, naime, primarno financiraju porezima, a visina poreza ovisi od akumulacije kapitala u određenoj nacionalnoj ekonomiji. Čak i kad se države financiraju kreditima, njihova kreditna sposobnost određuje se ovisno o količini prikupljenih poreza. Države su, stoga, ukoliko su upregnute u globalno kapitalističko tržište, praktički primorane poticati konkurentnost vlastitih nacionalnih ekonomija. Ipak, upravo zato što na njih prisilni zakoni konkurencije djeluju tek neizravno, u određenim uvjetima države mogu imati više manevarskog prostora nego što nas pokušavaju uvjeriti buržoaski propovjednici, koji uvijek iznova govoreći o konkurentnosti države, govore o nužnosti smanjenja plaća, socijalnih davanja i poreza. Aktivnosti država nikada ne možemo jednostavno reducirati na neposredno ostvarivanje nužnosti kapitalističke ekonomije.
Treba uzeti u obzir da su nacionalne ekonomije heterogene, stoga pritisak međunarodne konkurencije na različite države ne utječe jednakim intenzitetom. U grubo možemo kazati kako se nacionalne ekonomije s visokim udjelom uvoza ili izvozne industrije obično suočavaju s većim pritiskom konkurencije od ekonomija koja su u manjoj mjeri umrežene u međunarodnu trgovinu. Također, o specifičnim međunarodnim tržišnim odnosima ovisi i koja nacionalna ekonomija određenoj ekonomiji predstavlja stvarnog konkurenta. Sve ekonomije, naime, ne trguju sa svima, pa tako europska ekonomija nije izravno ugroženo niskom cijenom radne snage u Kini. Znači, iako je konkurencija među nacionalnim ekonomijama mehanizam koji – posebno posljednjih desetljeća otkad dolazi do internacionalizacije tokova kapitala i trgovine – uistinu vrši sve jači pritisak na pojedinačne nacionalne ekonomije, ipak ne postoji općenita formula koja bi potvrdila da međunarodna konkurencija od svih država EU jednakom željeznom nužnošću zahtijeva smanjivanje poreza, fleksibilizaciju radne snage i rezanje socijalnih transfera.
Zato bi bilo preuranjeno tvrditi da u uvjetima intenzifikacije međunarodne konkurencije uloga kapitalističke države postaje nebitna. U svakom slučaju, upravo nacionalne države u krajnjoj instanci i provode ekonomske politike konkurentnosti. U takvom kontekstu, jedna od zadaća ljevice bi trebala biti i razmišljanje o političkim praksama koje bi pri suprotstavljanju neoliberalnim politikama konkurentnosti izlazile iz okvira “kejnzijanskih” ili nominalno socijalističkih politika državnog intervencionizma, koje se još uvijek oslanjaju na buržoaski koncept klasno neutralne države, čiju unutarnju funkciju predstavlja briga za blagostanje (nacionalne) zajednice, dok joj je vanjska funkcija u međunarodnom konkurentskom natjecanju “humanim sredstvima” slijediti svoj “nacionalni interes”.
Sa slovenskog preveo Goran Matić