Broj oboljelih od mentalnih bolesti u Makedoniji raste, na što često upozoravaju “ljudi od struke”. No rijetki su oni koji pri razmatranju ovog problema u obzir uzimaju i socijalnu komponentu te odraz teške socio-ekonomske situacije – neizvjesne budućnosti, prekarnih i potplaćenih poslova, nezaposlenosti i siromaštva – na mentalno zdravlje stanovništva. Istovremeno, briga o mentalnom zdravlju izmiče makedonskom zdravstvenom sustavu i gura pacijente prema traženju alternativnih rješenja, onih koje im budžet dozvoljava.
Kao i ostalim zemljama zapadnog Balkana, Makedoniji se predviđa nešto bolja ekonomska budućnost. Prema prognozama Svjetske banke makedonska ekonomija će doživjeti rast, 2018. godine od 3,2 posto, a 2019. godine za 3,9 posto (doduše, ove godine će zbog političke krize rast iznositi tek 1,5 posto). Iako se iz osnovnih ekonomskih pokazatelja, kao što je rast BDP-a, može izvući zaključak o relativnoj ekonomskoj stabilnosti, iz njih se teško mogu derivirati realni uvjeti života većine stanovništva. Još manje iz njih možemo saznati o zdravlju ljudi. Ne postoje nikakve recentne evidencije o kvaliteti života u Makedoniji (kao što je primjerice OECD-ovo ovogodišnje istraživanje “How’s Life?” koje ne obuhvaća niti jednu postjugoslavensku državu osim Slovenije), a time ni sistematsko praćenje generalnog zdravstvenog stanja njenih stanovnika. Razmatranje novijih zdravstvenih problema, laički rečeno “blagih oblika mentalnih bolesti” kao što su anksioznost, stres i depresija, moglo bi nam dosta toga reći o blagostanju neke zemlje. Štoviše, porast takvih duševnih stanja, može se dovesti u vezu s ekonomskom i egzistencijalnom nesigurnošću koja zahvaća velik dio makedonskog društva.
U novembru, mjesecu posvećenom mentalnom zdravlju, Makedonska psihološka komora prigodno je organizirala niz događanja na temu “Briga za sebe je briga za tebe” s ciljem “podizanja svijesti o važnosti psihološkog stanja pojedinca” i afirmiranja njihove profesije kao “čuvara mentalnog zdravlja”. No više od puke naivnosti, ti ciljevi pokazuju uzaludnost, a nerijetko i kontraproduktivnost djelovanja struke u rješavanju ozbiljnih društvenih problema. Naime, inzistiranje psihologa na individualnoj savjesti i odgovornosti, sužava fokus na liječenje simptoma, dok su društveni i materijalni uzroci, koji često stoje iza tih mentalnih stanja, zanemareni u čitavom procesu. Kao rezultat nebrige i nemogućnosti psihologa i psihijatara da na problem odgovore na adekvatan način, u porastu je broj oboljelih od mentalnih bolesti.
Široka paleta instant-rješenja
Podaci Instituta za javno zdravlje, pokazuju da je u pet godina (2010-2015.) broj klinički oboljelih od depresije porastao za 37 posto. 2016. godine više od 55.000 pacijenata upućeno je na daljnje medicinske pretrage, ili im je propisan lijek protiv depresije. To je oko 2,75 posto ukupnog makedonskog stanovništva, pri čemu treba imati na umu da mnogi nisu bili u mogućnosti zatražiti ikakvu medicinsku pomoć.
Onima koji ne potraže stručnu liječničku pomoć, za rješavanje poremećaja poput depresije, anksioznosti i stresa, najdostupnije “opcije” koje se nude su – može se pretpostaviti – tjelovježba, self-help motivacijska psihologija, dodaci prehrani, alkohol i opijati, čak i astrologija. Tako nečija nestabilnost i slabije mentalno stanje donose zaradu onima koji zapravo ne nude rješenja za te probleme.
Među najvećim profiterima je, nedvojbeno, farmaceutska industrija. Jedna od najučestalijih reklama na većini popularnih medija u zemlji – koju lansira agregator medija time.mk – je za tablete Lunerba koje proizvodi makedonska farmaceutska firma Alkaloid, a one spadaju u dodatak prehrani koji “doprinosi normalnom funkcioniranju nervnog sustava i, psiholoških funkcija, smanjuje umor, a sadrži i sastojke koji ublažavaju simptome stresa”. Navedeni proizvod samo je jedan od bezbroj onih čija je zadaća smiriti “blage” živčane poremećaje. Naravno, takvi su proizvodi samo “suplement” farmaceutskoj industriji pri proizvodnji antidepresiva i lijekova za smirenje.
Fond za zdravstveno osiguranje (FZOM) iznio je podatak da je 2016. godine izdano 3,37 milijuna recepata za liječenje depresije. Diazepam, lijek za živce koji se izdaje na recept, lijek je koji se najviše traži i koristi u Makedoniji i prošle ga je godine 216.024 osiguranika kupilo u ljekarni. Uzmemo li u obzir da Makedonija ima manje od dva milijuna stanovnika, znači da svaka deseta osoba koristi barem ovaj lijek. Podaci su još više zapanjujući ako uzmemo u obzir da FZOM pokriva samo lijekove koji su propisani na recept, a ne one koji su privatno kupljeni. Kupovanje velikog broja lijekova za živčani sustav, s receptom ili bez, kao što su Apaurin, Bromazepam, Helix ili Sanval (uglavnom svi mogu izazvati ovisnost), dio su zabrinjavajućeg trenda. Pored toga, taj trend pogađa ranjive skupine pa tako, prema izvještaju Instituta za javno zdravlje, svaki deseti tinejdžer uzima sedative.
Prijetnje za “zdravlje nacije”
FZOM opetovano upozorava da je upotreba anksiolitika i hipnotika rastući trend. Međutim, neuspješno detektirajući izvor problema, u svom priopćenju za javnost fokusirao se na štetne posljedice konzumacije tih lijekova koje će se odraziti na “zdravlje nacije”, te uzrokovati “smanjenu sposobnost radnika i njihovu odsutnost s posla”. Na kraju, tu je i argument koji se uvijek poteže kada nešto u javnom zdravstvenom sustavu ne funkcionira – svaljivanje krivnje na medicinsko osoblje, prije svega liječnike, uz apel da budu oprezni pri propisivanju lijekova i “uzmu u obzir sve štetne učinke tih lijekova”.
Slične špekulacije donose i poneki mediji: ”Nažalost, psihijatri češće propisuju lijekove umjesto da koriste bihevioralne metode za liječenje pacijenata, ili razgovor, kako bi otkrili uzroke psiholoških problema te dali savjet kako ih prebroditi”. Kako god, česta pojava da psihijatri daju lijekove povezana je sa širim problemom makedonskog zdravstvenog sustava. Zbog nedostatka liječnika, a to zahvaća i stručnjake za mentalno zdravlje, omjer pacijenata i liječnika iznimno je visok pa je tako i vrijeme koje liječnik provede s pacijentom vrlo ograničeno. Štoviše, niske plaće u zdravstvenom sektoru ostavljaju ih u krajnje nesigurnoj poziciji, a na taj se način otvara prostor utjecaju farmaceutskih tvrtki koje će psihijatre poticati da propisuju njihove proizvode – marketingom ili drugim metodama kooptacije, primjerice, nudeći im nagrade ili bonuse.
Makedonija nije ostala imuna ni na rašireni trend “pozitivne psihologije”. Savjeti kako snagom volje upravljati pozitivnim mislima i emocijama, a kako one negativne odbaciti, pojavljuju se posvuda. “Pozitivna psihologija” prodaje se na policama supermarketa i knjižara, dostupna je na internetu, dio je televizijskog programa, a rijetko kad se promišlja o negativnim posljedicama koje ostavlja u društvu. Prema shvaćanju da je “sreća” individualni projekt i produkt individualnog truda koji se treba i može kontrolirati, pojedinca se potiče da se otrgne od društvenih odnosa koji ga zapravo definiraju. Takvom se retorikom pojedinac odriče odgovornosti prema zajednici, a socijalna kohezija i kolektivna odgovornost zadobivaju pejorativne konotacije, kao potencijalna prijetnja individualnoj sreći.
Budući da se odgovornost za mentalno zdravlje prebacuje na brigu i trošak pojedinca, nije iznenađujuće što mnogi svoju “sreću” traže na pomalo opskurnim mjestima. Nedavno je najavljena još jedna novotarija koja već sad budi interes, web-stranica i telefonski servis koji će zapošljavati širok i šarolik stručni tim astrologa, ali i sociologa i psihologa, a koji će korisnicima biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Interes za to je samo još jedan dokaz rasprostranjenosti ovog problema.
Da zaključimo, osim što igračima na tržištu predstavljaju dobre poslovne mogućnosti, proizvodi dostupni u ljekarnama i drogerijama, kao i tečajevi i literatura iz pozitivne psihologije, dijele još jednu karakteristiku – ne liječe mentalne bolest, već samo ublažavaju simptome. Uz to, oni vode normalizaciji tih stanja i potpunoj individualizaciji odgovornosti za psihičko zdravlje, čime se dodatno marginalizirati oni članovi društva koji ne uspiju samostalno, o svom trošku, riješiti svoj slučaj.
S engleskog prevela: Anja Vladisavljević