Najlakši analitički postupak u razumijevanju društvene i političke situacije jest svaljivanje krivice na “glupi narod”. A motiva i “dokaza” u Hrvatskoj navodno nikad ne manjka. Izrazito popularan “dokaz”, pogotovo na društvenim mrežama, posljednjih mjeseci je “paradoks” u rezultatima istraživanjima javnog mnijenja. Naime, već je postalo uobičajeno da preko 70% ispitanih smatra da država ide u pogrešnom smjeru, tek njih dvadesetak posto smjer drži ispravnim, ali svejedno bi nešto malo više od 30% ispitanika glas dalo Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ).
Takva politički neodrživa aritmetika poslužila je kao povod brojnim poznatim i nepoznatim komentatorima za cinično ismijavanje nad glupim glasačima. Pored prilično jalove predodžbe politike kao ishoda banalnih operacija zbrajanja i oduzimanja, cinicima promiče još par stvari. Na primjer, činjenica da je već mjesecima najpopularniji političar “Nitko”. Također, stav da zemlja ide u krivom smjeru ne isključuje mogućnost da netko i dalje može smatrati da neka politička opcija sadrži kapacitete za promjenu smjera ili da misli da neka druga postojeći smjer može dodatno zapečatiti i dodati mu još pokoju nepovoljnu dimenziju.
Živi zid
Pored ovih “metodoloških” opaski za čitanje rezultata, valja istaknuti ključan rezultat posljednjeg ispitavanja javnog mnijenja, a koji je u skladu s nezadovoljstvom općim smjerom u kojem ide zemlja. Riječ je o rejtingu Živog zida. Oni su postali treća politička snaga u državi s podrškom od gotovo 12%, ostavivši Most daleko iza sebe. S obzirom na sav kaos i ludilo koji su nastupili u stranci neposredno nakon konstituiranja ovog saziva Sabora, rezultat može iznenaditi. I ovdje smo im tada prognozirali politički pad. Međutim, izgleda da smo se prevarili. Ali nismo se prevarili u njima: jednostavno nismo mogli zamisliti toliki debakl ostalih oporbenih stranaka.
Djelovanje spomenutog Mosta svelo se na medijske vratolomije njihova političkog tajnika Nikole Grmoje. U prilično redovitom ritmu Grmoja javnosti priušti snažan antiklimaks. Obrazac je itekako poznat: Grmoja najavi konferenciju za novinare na kojoj će predočiti neke informacije koje će protresti zemlju, a onda kaže nešto što ionako svi znaju ili nešto gotovo pa beznačajno. A sličan opozicijski doseg imaju izjave i potezi SDP-a i njihovih ključnih ljudi. Obje su stranke priličan politički kredibilitet izgubile u slučaju Agrokor: nekoliko mjeseci su trubili o tome da je Lex Agrokor pisan samo za Ivicu Todorića, da bi onda cijelu priču promijenili i tvrdili da je zapravo pisan za jedan američki fond.
Socijaldemokrati
Rijedak je to slučaj u povijesti parlamentarne demokracije da opozicijske stranke ne uspijevaju profitirati u momentima kad se vlast nosi s ozbiljnim krizama. SDP-ov primjer je zaista vrijedan ozbiljnog proučavanja i udžbeničkog statusa. Ozbiljan pad rejtinga, izrazitiji od HDZ-ovog, dok ionako jedva sklepanu Vladu drmaju ozbiljne krize i izazovi, stvarno je zavidan rezultat. Da su cijelo vrijeme samo šutjeli, vjerojatno bi bolje stajali. Ali idu dalje, sad, navodno, ozbiljnije. Dugo su vijećali i došli do prijedloga kako zaustaviti iseljavanje mladih. Ako ništa, ovaj su put, za razliku od slučaja Agrokor, locirali probleme: visoka nezaposlenost, niske plaće i ugovori na određeno.
I koji je sadržaj predloženih mjera? Skromno povećanje minimalne plaće i dodatni poticaji poslodavcima za zapošljavanje, pogotovo na neodređeno. Kako ih planiraju politički prezentirati? Tako što će ih postepeno u Saboru predstaviti u obliku zakonskih prijedloga. Ako ništa, barem su doseg i ambicija mjera podudarni s političkom prezentacijom: alibi i anemija. Taktika posrijedi je valjda ta da će predsjednik stranke Davor Bernardić odbijanje prijedloga javnosti protumačiti kao dokaz nevjerodostojnosti HDZ-a. Problem je samo što je taj manevar scenski manje uvjerljiv nego kad Pernar dokaze nevjerodostojnosti pronalazi u masonskim vezama.