Proteklih dana deseci tisuća rumunjskih građana ponovo su bili na ulicama. Tako se na centralnoj prosvjednoj manifestaciji u Bukureštu u nedjelju okupilo oko deset tisuća prosvjednika, a još toliko – prema optimističkim procjenama – prosvjedovalo je u drugim mjestima u zemlji. Poziv na okupljanja uputio je širok spektar nevladinih organizacija (NGO). Upravo te organizacije su se prema najavama trebale naći na “udaru” vlade zbog novog zakona koji bi ih prisilio da objave podatke o svojim donatorima. Planiranu veću transparentnost u financiranju NGO-ova rumunjsko je civilno društvo proglasilo dijelom sve snažnije autoritarnosti i korupcije u vladi koju nešto manje od godine dana vodi Socijaldemokratska stranka (PSD).
Pored promjena u izvještajima o financiranju civilnog društva, neposredan povod za prosvjede bile su i nove najave promjena zakona o kaznenom postupku koje bi mogle zakomplicirati procese za korupciju protiv političara. No dublji uzroci ovih periodičnih antikorupcijskih prosvjeda dijela rumunjskih građana puno su kompleksniji. Radi se u osnovi o sukobu dviju frakcija rumunjske buržoazije od kojih ni jedna ne predstavlja stranu slobode i pravde. PSD je od početka 1990-ih bio stranka lokalnih tajkuna te je, radi zaštite domaćeg kapitala, sporije i opreznije ulazio u procese privatizacije i liberalizacije. Iako primarni cilj nije dakako bila zaštita rumunjskih radnika, ova postepenost u uključivanju na svjetsko tržište donijela je PSD-u znatnu potporu najsiromašnijih i najugroženijih.
Kriv je narod
Tim više što je desna opozicija svoju kritiku PSD-a gradila na zagovoru brže privatizacije i rastakanja ostataka socijalne države. Takvi narativi, koji su uzroke rumunjskog siromaštva tražili u nedovoljnoj agresivnosti tržišnih reformi, osobito su bili privlačni rumunjskoj srednjoj klasi, manje zabrinutoj za golu egzistenciju i više zainteresiranoj za bržu europeizaciju zemlje. Nesposobna da svoju politiku izrazi u klasnim terminima, desnica je elemente protekcionističke ili socijalnije politike PSD-a naprosto prozvala korupcijom ili – naravno – “ostacima komunizma“. Dakako, nema nikakve sumnje da je korupcija doista raširena u rumunjskoj politici, no vrijedi primijetiti da taj termin ovdje ima puno šire značenje nego u mnogim drugim zemljama.
S obzirom na svoje dosljedno antisocijalne stavove i inzistiranje na – za lokalno stanovništvo i proračun – nepovoljnim ugovorima sa stranim investitorima, liberalna desnica se već dulje muči da smijeni svoje socijaldemokratske konkurente. Jedini instrument kojem se domislila bile su posebne tajne službe zadužene za progon korumpiranih koje mnogi smatraju odgovornima za prikriveni politički progon u ime desnice. Upravo to je i razlog zašto pokušaji vlade da ograniči progon za korupciju ne nailaze na očekivanu osudu javnosti. Naime, prema svim istraživanjima, vlada još uvijek ima gotovo dvostruko veću podršku od opozicije. Prosvjednici su toga svjesni, ali to naposljetku za njih očito nije presudno pitanje.
To možda najrječitije izražava jedan od slogana aktualnih prosvjeda, koji svakako treba ući u antologiju tranzicijskog klasnog prijezira, a koji glasi: “Narod koji bira korumpirane nije žrtva, već suučesnik”.