Redovni godišnji samit inicijative 16+1 održan je u ponedjeljak u Budimpešti. Tom su prilikom artikulirane brige Europske unije po pitanju vrste kineskih intervencija u Europi. Istočna Europa, odnosno Balkan, postali su preferirana kineska ulazna točka u Europu, no sa sve većim investicijama, pitanja koja su u početku tek naznačena kao potencijalne iznimke pokazuju se ključnim problemima.
Količina kineskih investicija u Europu počela je zabrinjavati EU prerastavši početno dobrodošle prihode, te se one sada smatraju potencijalnom strateškom i političkom prijetnjom EU. U kvalitetnoj analizi Financial Timesa, ističe se nekoliko prioritetnih problema koje EU vidi po pitanju kineskih inicijativa u Europi. Najistaknutiji su utjecaj Kine u oblikovanju glasanja EU članica i problemi netransparentnih javnih natječaja provođenih s ciljevima osiguravanja javno-privatnih partnerstava između balkanskih država i kineskih kompanija, a posredovanih kineskim državnim kreditima, o čemu smo već pisali.
Dva problema
Problem kineskih intervencija u donošenje europskih odluka pokazao je svoje potencijalne razmjere prošle godine kada su Grčka i Mađarska nakon tri dana mukotrpne rasprave uspjele ublažiti europski pristup temi prava eksploatacije resursa u Južnom kineskom moru na Pacifiku. Naime, međunarodni sudovi zaključili su da kineska eksploatacija ovog mora nije u skladu s međunarodnim zakonima. Europska odluka trebala je ići u istom smjeru, što bi imalo i daljnje ekonomske posljedice po kinesko-europsku razmjenu, no, zahvaljujući intervencijama spomenutih dviju članica, konačna odluka EU nije se referirala na kinesko iskorištavanje resursa već samo na općenitu eksploataciju. Grčka i Mađarska, dakako, izrazito su važne investicijske destinacije Kine u Europi. Kineski COSCO ima koncesiju nad grčkom lukom Pirej, a preko Mađarske bi se trebalo spajati bitan krak željezničke pruge od Beograda kojim Kina želi u sklopu projekta Novi put svile skratiti vrijeme potrebno za dostavu kineske robe na europsko tržište. S obzirom na to da se u EU odluke u području vanjske politike, sankcija i sigurnosti traži konsenzus, de iure bilo koja zemlja članica može vetom spriječiti bilo koju odluku. S druge strane, nekvalificirana većina od 13 zemalja članica može spriječiti gotovo 80 posto europske legislative. EU brine (na primjeru Južnog kineskog mora) da je utjecaj Kine u 11 zemalja članica dovoljno velik da onemogući donošenje odluka koje se tiču Kine. Takav je slučaj primjerice kineski status tržišne ekonomije.
Što se netransparentnosti javno-privatnih partnerstava tiče, neke članice traže reviziju kineskih ugovora sa balkanskim i istočnoeuropskim zemljama. Primjerice, traži se revizija Europske komisije mađarskog raspisa projekta za brzu prugu Beograd-Budimpešta vrijednog 2,5 milijardi eura zbog nedovoljne javnosti natječaja. U Makedoniji je Ministarstvo transporta i komunikacija blokiralo dovršetak 57 km autoceste financirane kineskim kreditima (ExIm Bank of China) u izvedbi kineske kompanije SinoHydro zbog mogućnosti da se radi o neopravdanom opterećenju javnog budžeta, odnosno njegovom oštećenju teškom 155 milijuna eura. Problematičan je i sličan primjer autoceste u Crnoj Gori (građene kineskim kreditima) za koju je MMF upozorio da se radi o zajmu koji dovodi u pitanje fiskalnu stabilnost zemlje.
Novi saveznici?
Što o svemu misli Kina, postaje jasno iz sljedećih diplomatskih dijaloških razmjena. U septembru ove godine, Sigmar Gabriel, njemački zamjenik ministra vanjskih poslova pozvao je Peking da poštuje Europu kao jedinstvenu, upozorivši da ako Europa ne natjera Kinu da ju poštuje kao jednu cjelinu, onda Kina stječe moć da podijeli Europu. Kineski ministar vanjskih poslova na to je odgovorio da je “šokiran” Gabrielovom izjavom. No, kako piše FT, Cui Hongjian ravnatelj think-tanka Kineski institut za međunarodne studije, tada je napisao za Global Times (novine u vlasništvu kineske države) kako je “koncept jedne Europe geografski validan, ali to nije u kontekstu politike i ekonomije”.
I dok se Europa možda zgraža nad ovakvim izjavama, ako se bolje analiziraju europske politike, postaje jasno da one u pravilu favoriziraju stare članice europskog zapada nad novim, istočnima. Pritom su trenutno možda najistaknutiji primjeri sukobi Grčka-Trojka te oni energetski između europskog istoka (primarno Poljske, ali i drugih zemalja) i zapada, a koji su ishod Trećeg energetskog paketa zakona. Stoga, prije nego što Europa optuži Kinu za pokušaj rastakanja EU, pitanje koje se nameće je koliko je Europa sama (lošim politikama) doprinijela tome da se njezini istočni dijelovi okreću nekim novim saveznicima?