Izricanjem pravomoćne presude “hercegovačkoj šestorci”, čelnicima nekadašnje Herceg-Bosne, jučer je s djelovanjem završio Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Premda je potvrda prvostupanjske presude bila u priličnoj mjeri očekivana, sasvim neočekivan rasplet haške sudske drame ponudio je general Slobodan Praljak. Nakon što mu je presuda izrečena, Praljak je proklamirao svoju nevinost te počinio samoubojstvo ispivši otrov.
Taj je čin, naravno, presudno obilježio reakcije na presudu, prvenstveno s hrvatske strane. Svojom šokantnošću uspio je u priličnoj mjeri odstraniti same ratne zločine iz fokusa rasprave. I ne samo to, kao da je, svojom navodnom moralnom uzvišenošću, omogućio političkim akterima da slobodno priznaju da su se zločini dogodili, ali da su vrijedni samo moralnog bon-tona, ali ne i političke pravde. A pitanja političke pravde i smisla Haškog suda, Praljak je svojim činom razriješio tako da je cijelu priču sveo na sukob moralnog pojedinca i proračunatog, politikantskog suda.
Aritmetika zločina
Reakcije na hrvatskoj političkoj sceni mahom su vjerno reproducirale Praljkov naputak za tumačenje zbivanja. Njegov čin se zapravo tretira kao završna presuda povijesnoj misiji Haškog suda. Kao da je njegovo samoubojstvo bila naprosto grčevita reakcija na sve nedorečenosti i proturječja djelovanja samog suda te licenca za političko brisanje, naravno, selektivno, vjerodostojnosti i legitimnosti njegovih odluka. Matrica dovođenja u pitanje same presude ostala je ista kao i u svim prethodnim slučajevima, samo je ovaj put bila snažno obilježena i “legitimirana” Praljkovom aurom.
Dakle, zločini se priznaju, ali onda slijedi logika slična onoj koju djeca koriste u prokazivanju roditeljskih odluka u korist brata ili sestre. Da, zločin se dogodio, ali dogodili su se i zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u Srednjoj Bosni koji nisu sankcionirani. To je točno i njihovo nesankcioniranje jest propust, ali lišava li to “šestorku” krivice? Kako je Republika Hrvatska mogla biti agresor na Bosnu i Hercegovinu, ako se u to vrijeme tisuće bosanskih izbjeglica nalazilo u Hrvatskoj, ako je potpisan Washingtonski sporazum i ako su Hrvatska vojska i Armija BiH kasnije surađivale u vojnim akcijama? To je, također, točno, ali tijek rata se mijenjao, pogotovo pod međunarodnim pritiscima. Što ne znači da na području Herceg-Bosne nisu počinjeni zločini i da ta tvorevina nije bila pod izravnim nadzorom političkog Zagreba. Kao što nije nemoguće da se u takvim kompleksnim zbivanjima, odvijaju dva proturječna procesa: prihvat izbjeglica i vojna intervencija, pogotovo zato što se sama politička nakana nije mogla eksplicitno artikulirati.
Završna gesta
Ovakva aritmetika zločina svoj krajnji izraz zadobiva u odgovornosti političkih vrhova za zbivanja devedesetih godina. Tako se, prema uobičajenoj shemi konstruiranja političkog mozaika iz dijelova presuda u različitim slučajevima, u hrvatskoj javnosti jučer iznova dovodila u pitanje vjerodostojnost Haškog suda jer se u nedavnoj presudi Mladiću ne spominje uloga srpskog državnog vrha u zbivanjima i zločinima u BiH, a u presudi “šestorci” izrijekom spominje ona Tuđmana i suradnika. Pritom se zaboravlja da je Slobodan Milošević bio na haaškoj optuženičkoj klupi. Užasno spori procesi, često neuvjerljive presude, izleti u političke interpretacije koje zbog pravnih okvira pojedinih slučajeva variraju, kao i uloga suda u političkom discipliniranju ovdašnjih elita, priuštili su tim istim elitama “pjesničku slobodu” u interpretaciji devedesetih.
Naime, dok im je jedini političko-ekonomski cilj učiniti vlastiti zemlju što atraktivniju investitorima (čitaj: smanjiti plaće i socijalne usluge), jedino što zauzvrat mogu ponuditi jest slavljenje herojskog doba devedesetih. Makar uključivalo i zločine. Praljkovo samoubojstvo, koje je i Šešelj “pohvalio”, postat će ključan element tog narativa. Tako da u konačnici Hrvatska neće imati previše problema s nasljeđem Haškog suda: oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču učinila je Domovinski rat nedodirljivim, a Praljkov čin će politiku Hrvatske u Bosni i Hercegovini izmjestiti iz sfere politike u onu sakralnog: Praljak je zapravo svojom završnom gestom “iskupio” Tuđmana i politički projekt Herceg-Bosne.