Političari iz bugarske vladajuće koalicije ne libe se povremeno koristiti vrlo zapaljivu retoriku usmjerenu protiv muslimana. No njihove ograde iznenada nestaju kada se radi o prodaji oružja zaljevskim diktatorima.
Bugarski premijer Bojko Borisov krajem je prošlog mjeseca otputovao u službeni posjet Saudijskoj Arabiji, čija je najavljena svrha bio dogovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između dvije zemlje. No znatno se više razgovaralo o pomoći Rijadu u kupnji oružja, unatoč tome što su sve glasniji zahtjevi da se ovoj autoritarnoj monarhiji uvede embargo na uvoz naoružanja zbog njezine uloge u ratu u Jemenu.
“Kad se priča o naoružanju i utrci oružjem, povijesno znamo da se ništa dobro ne dogodi. Ali kod nas u Europi čak i kad jedan vojnik umre to je tragedija, jer mi smo najhumaniji”, ustanovio je bugarski premijer jednom prilikom ovog oktobra. Humanost ipak nije spriječila bugarsku vladu da svega nekoliko tjedana kasnije predloži povećanje izdvajanja za vojsku u novom budžetu koji inače predviđa politiku oštre štednje. Ove je godine vojna potrošnja iznosila preko milijardu leva (550 milijuna eura), a za sljedeću je najavljeno povećanje za još 113 milijuna leva.
Borisov se povremeno voli predstavljati kao kritičar militarizma, osobito kad trgovinu i biznis predstavlja kao alternativu ratu i nacionalizmu. Prošle je godine, na primjer, Bugarska odbila sudjelovati u NATO-ovoj vježbi u Crnom moru usmjerenoj protiv Rusije, a Borisov je tom prilikom izjavio kako “u Crnom moru želi vidjeti jedrenjake, jahte, turiste, ljubav i mir”. Ni posjet Saudijskoj Arabiji nije prošao bez sličnih komentara: “Moja politika je uvijek bila miroljubiva, nikad protiv druge zemlje.”
Počasni gost
Biznis i rat su se u slučaju ovog diplomatskog susreta u velikoj mjeri poklopili. Ekonomska razmjena između dvije zemlje zapravo je mala, a jedina značajnija stavka (90% ukupne vrijednosti) je izvoz oružja iz Bugarske prema Zaljevu. Taj je izvoz 2013. godine vrijedio petsto tisuća eura da bi do 2016. narastao do 240 milijuna, prema podacima koje iznosi portal Barikada. Snažan rast bugarske industrije oružja u najvećoj je mjeri posljedica povećanog izvoza na Bliski istok. Ovaj je posao toliko važan da je diplomatski posjet uključivao i neke protokolarno neobične elemente, poput pozivanja bugarskog prestolonasljednika Simeona Saskoburgotskog kao “počasnog gosta”.
Saskoburgotski je nasljednik posljednjeg bugarskog cara prije proglašenja republike nakon Drugog svjetskog rata. On je s devet godina napustio zemlju i s obitelji se skrasio u Španjolskoj pod Franciscom Francom. U jednoj od bizarnijih epizoda novije bugarske povijesti, prijestolonasljednik se 2000. vratio u zemlju i uvjerljivo pobijedio na izborima sa svojom strankom nazvanom Nacionalni pokret Simeon Drugi. Njegova politička karijera je davno zamrla, no za ovu je priliku oživljena, a Borisov ga je tijekom cijelog putovanja u Saudijsku Arabiju nazivao “carem”. Zajedno su se priključili i ceremonijalnom plesu saudijske aristokracije s mačevima.
U vladajućoj koaliciji, koju čine Borisovljevi Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) i različite stranke ekstremne desnice, nije bilo sporova oko potrebe da se “car” uključi u delegaciju. No motivi su nešto drugačiji. Predstavnici GERB-a tvrdili su da je Saskoburgotski koristan kako bi se udobrovoljili saudijski domaćini, zbog njihovih navodnih aristokratskih veza. Pojedini članovi stranaka ekstremne desnice su, s druge strane, sudjelovanje nesuđenog cara su povezali s procesima restitucije. Naime, sud je nedavno poništio državno poklanjanje imovine carskoj obitelji (s izuzetkom jedne palače), s obrazloženjem da je imovina zapravo uvijek i bila državna, a ne privatna.
Sumnjivi saveznik
Postoje glasine da vlada misli inzistirati na poklanjanju ove imovine prijestolonasljedniku. Krasimir Karakačanov, trenutni potpredsjednik vlade, ministar obrane i jedan od vođa ekstremne desnice, ustvrdio je kako je obraćanje Saskoburgotskom sa “njegovo veličanstvo” stvar “bontona”. Prijestolonasljednik je još u septembru imenovan u nacionalni politički komitet koji treba pomoći Bugarskoj u predsjedanju Europskom unijom, a zauzvrat je dao više pozitivnih izjava o premijeru. No predaja imovine još je uvijek prilično nepopularan plan. Toliko da je Volen Siderov, još jedan od lidera ekstremne desnice, morao dati obrazloženje kako je on osobno uvjereni monarhist, ali kako je “imovina za razliku od duše prolazna”. Pa se monarhizam prema tome ne mora izražavati restitucijom.
U pogledu posjete Rijadu, pojedini predstavnici vlade, poput spomenutog Karakačova, inzistirali su kako oružje nije bilo glavna tema, već “sigurnost”. Riječima potpredsjednika vlade, “Saudijci ulažu golemi novac u sigurnost, borbu protiv terorizma i ekstremnih ideologija”. To je jedan od razloga zašto su dvije vlade dogovorile razmjenu sigurnosnih informacija, kadrova i znanja. Unatoč optimizmu bugarskih dužnosnika, informacije poput onih koje su slučajno procurile iz američkog State Departmenta kažu kako su pripadnici saudijske aristokracije “najznačajniji financijeri sunitskih terorističkih organizacija diljem svijeta”.
Ništa bolje stvari ne stoje ni sa samom vladom, koja je izrazito autoritarna, mizogina i općenito vođena ekstremističkom ideologijom. Unatoč svečanom tonu u izvještajima o posjetu, period kada su bugarski dužnosnici bili tamo obilježila su masovna uhićenja potencijalnih konkurenata aktualnog saudijskog prijestolonasljednika. Također, ta zemlja upravo sudjeluje u ratu u Jemenu u kojem je mnogi optužuju za teške ratne zločine, napade na bolnice, sahrane i škole, te namjerno onemogućavanje dopremanja humanitarne pomoći.
Doktrina kebaba
Europski je parlament upravo zbog ovih pitanja nedavno ponovno izglasao neobvezujuću rezoluciju kojom se osuđuju zemlje koje izvoze oružje u Saudijsku Arabiju. Bugarski istraživački novinari prošle su godine otkrili značajne količine bugarskog oružja kojeg je izvezla privatna firma u arsenalu Fronte al-Nusra, sirijske podružnice al-Kaide. Taj incident, kao i mnogi drugi, sugerira da je dobar dio oružja koje je Bugarska prodala Saudijskoj Arabiji završio u rukama terorističkih organizacija. Dakako, Bugarska u tome nije jedinstvena, jer i mnoge druge zemlje su sudjelovale u sličnoj trgovini.
No ovdje je zanimljivo licemjerje desnice koja vodi kampanje protiv tražitelja azila, ali daje snažnu podršku biznisu koji potiče ratove i tjera ljude u izbjeglištvo. Slično vrijedi i za lažni pacifizam Bojka Borisova: on se u jednoj nedavnoj izjavi požalio na činjenicu da se izbori u Europi “sve češće dobivaju jahanjem na protumigrantskom valu”. Ne bi u tome trebalo čitati neku kritiku vlastitih koalicijskih partnera, već pokušaj da se promovira bolja suradnja između Unije i režima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Ta suradnja uključuje prisilno zadržavanje izbjeglica koje bježe od ratova koji se vode bugarskim oružjem.
Klimavi Borisovljev “antimilitarizam” u vanjskoj politici se često naziva “doktrinom kebaba”. Ta šala je nastala nakon izjave koju je dao povodom bombaškog napada na aerodrom Domodedovo u Moskvi 2011. godine: “Mi se oslanjamo na umjerenu vanjsku politiku. Arapski svijet ima poslovnih interesa u Bugarskoj. Postoji kebabdžinica na svakom koraku. Nadam se da ljudi koji pripremaju terorističke napade uzimaju takve stvari u obzir”. U njegovom naivnom pogledu na svijet, sitni poslovni interesi ukidaju svaku racionalnu prosudbu političke situacije. Baš kao i svaki obzir prema humanitarnim pitanjima.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević