Navodna prijetnja ruske okupacije poslužila je dubinskom preoblikovanju rumunjskog društva i politike. Pored opće militarizacije javnog prostora, znakovita je eliminacija procedura liberalne demokracije, kao i utišavanje opozicijskih, antiratnih glasova.
Rumunjska je 1. prosinca proslavila nacionalni praznik: Dan ujedinjenja Rumunjske i Transilvanije. Prije 99 godina dijelovi Austrougarskog i Ruskog carstva spojili su s “maticom zemljom” pod nazivom Velika Rumunjska. U svojoj suštini, radilo se o vojnom događaju. Bez odlučujuće intervencije vojske ne bi bilo Velike Rumunjske. Stoga je prirodno da vrhunac praznika predstavlja vojna parada.
Ona najveća se događa u Bukureštu, ali svaki veći grad ima svoju inačicu kojoj prisustvuju stotine građana. Nacionalna televizija uživo prenosi onu iz Bukurešta. Radi se o zasebnom televizijskom žanru: stručni komentatori, s divljenjem i ponosom, objašnjavaju elemente parade (oružje, vojne jedinice i sve ostalo).
Ruska prijetnja
Dakako, nema ničeg posebnog u prikazivanju vojnog šovinizma na nacionalni praznik. Većina ostalih nacija njeguje isti običaj, a ta navika nije izostala niti u periodu socijalizma, iako ne na isti datum. Ono što je značajno u rumunjskom slučaju su kontekst i šire implikacije. Rumunjski je parlament prije nekoliko tjedana, sa samo šačicom glasova protiv, odobrio 4 milijarde dolara za kupnju američkih raketa US Patriot. Sama kupnja je bila dogovorena još početkom godine prilikom posjete rumunjskog predsjednika Donaldu Trumpu.
Rumunjska je jedna od prvih zemalja članica NATO-a koja je povećala vojni proračun na 2% BDP-a, čak i prije Trumpova izbora i njegovih kritika upućenih članicama koje su kaskale za predviđenim postotkom. Kako se čitatelji ovog portala mogu prisjetiti iz prijašnjeg teksta, ovo povećanje vojnog proračuna je podrazumijevalo potrošačku pijanku s političkim i diplomatskim posljedicama. Prema službenom narativu, sve to oružje nam je potrebno zbog agresivne ruske prisutnosti u regiji. Još od aneksije Krima, svi državni dužnosnici i njihovi medijski glasnogovornici rat s Rusijom predstavljaju kao neposrednu prijetnju. Stoga, moramo biti spremni.
Militarizacija svakodnevice
Kupnja oružja predstavlja samo jednu stranu medalje. Druga se tiče povećane javne prisutnosti vojske. O vojnim vježbama na Crnom moru i u ostalim dijelovima zemlje redovito se izvještava u medijima. Također, novosti o životu u dvjema američkim vojnim bazama često se probijaju u medijski mejnstrim. Šest stotina američkih vojnika je stalno smješteno u zemlji, a još stotine ih dođe prilikom vojnih vježbi. Do sada, najveća takva vježba održala se u lipnju ove godine.
To nije bila obična vježba, već prava demonstracija vojne sile, kako i same brojke pokazuju: 25.000 vojnika iz 22 zemlje i više od 3.000 jedinica tehničke opreme bilo je angažirano za Saber Guardian, kako je glasio službeni naziv događaja. Vježba je trajala 10 dana i prostorno nije uključivala samo Rumunjsku, već i Bugarsku i Mađarsku. Scenarij vježbe je bio vrlo indikativan: simulirao se odgovor u slučaju da spomenute zemlje budu izložene okupaciji od strane neke druge zemlje. Ruska prijetnja je bila eksplicitna.
Također, značajan broj novinara, njih oko 200, što rumunjskih što stranih, izvještavao je o vježbi. Dakle, ovdje se nije radilo samo o vojnoj vježbi već i o PR događaju. Ono što je bilo osobito značajno u ovom slučaju jest način na koji se vojska “uklopila” u svakodnevni život, pogotovo na područjima na kojima se vježba odvijala. Prijevoz vojne opreme vlakovima, cestama i zrakom stvarao je dojam da se zemlja nalazi u ratu. Prisutnost tenkova i ostalih vojnih vozila na ulicama činila je da gradovi izgledaju kao da su pod opsadom. Jedan od namjeravanih učinaka vježbe bila je normalizacija vojne prisutnosti u svakodnevici kao nečega nužnog. Nekoć ograničena na vojarne, vojska je danas legitimirana kao neizostavan element javnog prostora.
Ispražnjenost pojma politike
Kao što je primijetila Weronika Grzebalska, društva Srednje i Istočne Evrope koračaju u vojnom maršu. Prošle je godine, Anakonda-16, održana u Poljskoj, postala najveća vojna vježba od svršetka Hladnog rata. Ranije ove godine, ruske vojne vježbe na granici s Poljskom sadržavale su izraženiju demonstraciju vojne moći nego inače, kako tehnikom tako i ljudstvom. Ali ova militarizacija nije ograničena samo na vojnu sferu. Ne radi se samo o povećanom proračunskom izdvajanju i mobilizaciji vojnika. Štoviše, uključuje izraženiju militarizaciju sveukupnog javnog života.
Prva žrtva je politika. Kao što to vjerno ilustrira rumunjski slučaj, pojam politike danas se koristi samo za interne stranačke prepirke. Za sve ostalo, to jest za ona stvarno važna pitanja, koristi se novi izraz: geopolitika. Radi se o politici izmještenoj iz normalnog okvira i izvan javne kontrole. Samo nekoliko stručnjaka, pogotovo onih iz obavještajnih službi, može se propisno baviti geopolitikom jer ono o čemu se tu zapravo radi jest nacionalna sigurnost i opstojnost same zemlje. Dakle, to pitanje se ne može tretirati mlako.
Kao i s bilo kojom politikom iznimke, geopolitika nastoji opravdati ne samo sebe, već i sve ostalo, tom iznimkom. Pogotovo ako u sebi nosi prijetnju ruske blizine. Ako želite izmjestiti neku temu iz javne diskusije i normalnog političkog okvira, dovoljno je da ju označite kao geopolitičku i priča je završena.
Suspenzija liberalne demokracije
To se, primjerice, dogodilo sa spomenutim parlamentarnim glasanjem o potvrđivanju ugovora za kupnju američkih raketa. Parlament u tom slučaju nije funkcionirao prema uobičajenom protokolu: rasprava, izvođenja mišljenja i sukladno tome, glasanje o odluci. Sama institucija narodnog suvereniteta u liberalnoj demokraciji poslužila je isključivo zato da udre pečat na već donesenu odluku u izvršnim tijelima. Drugim riječima, zastupnici su glasali za vlastitu političku irelevantnost i za, de facto, suspenziju liberalne demokracije, mada ona i dalje zadržava svoje najprepoznatljivije oblike poput parlamenta, stranaka, izbora itd.
Stoga, sve izraženija militarizacija društva i njeno upisivanje u politiku kao geopolitiku, neodvojivi su od stvarne suspenzije okvira liberalne demokracije. Slavna konceptualizacija iliberalne demokracije koju je iznio mađarski predsjednik Viktor Orban, nije samo značajka mađarskog političkog života, već i politička stvarnost većine ostalih zemalja Srednje i Istočne Evrope.
Širenje nadležnosti obavještajnih službi
Drugi učinak izraženije militarizacije jest taj da linija između obrane i napada postaje zamagljena. Naposljetku, vojska je dio državnog aparata i taj aparat ionako tendira ka autonomiji, pogotovo kad su tajnost i izostanak propisnog političkog nadzora postali norma. Tako je nedavno priopćenje iz Ureda predsjednika jedva postalo vijest. To je prilično čudno jer su implikacije značajne. Možda je jedan od razloga izostanka javne pažnje birokratska narav samog dokumenta: započinje s najavom da će proračunsko izdvajanje za vojsku ostati na razini od 2% BDP-a, što je ionako svatko znao i očekivao.
Međutim, zakopana negdje u sredini teksta, nalazi se odluka po kojoj će Rumunjska brojčano osnažiti svoje trupe u vojnim misijama, pogotovo u Iraku i Afganistanu. Sudjelovanje u ovim okupacijama nije bilo diskutirano i odluka je donesena van parlamentarne rasprave, na forumu jasno označenom kao tijelo za vojne operacije. Vrhovno vijeće za obranu je institucija koja formalno ne postoji, ali čini se kao najvažnija u Rumunjskoj. Vrhovnim vijećem predsjeda predsjednik države, a sastoji se od nekoliko ministara (s ključnom ulogom onih iz resora unutarnjih poslova i obrane), generala i šefova obavještajnih službi. Premda takvo vijeće ima smisla u ratnoj situaciji, ono se sastaje redovito i neformalno i u mirnodopskim uvjetima, da bi donosilo gore spomenute odluke.
Na sastanku održanom 28. studenog donijeta je odluka koja je prošla sasvim nezapaženo. Vrhovno vijeće je proširilo raspon nadležnosti obavještajnim službama, premda se radi o odluci koja se inače donosi u parlamentu. Od sada, zadatak obavještajnih službi nije samo prikupljanje informacija kako bi se obuzdale prijetnje nacionalnoj sigurnosti, već i promocija nacionalnih interesa. Što to točno znači i podrazumijeva, nije jasno, budući da nije definirano u samom dokumentu i nitko nije pitao.
Odbijanje rata
Proširene nadležnosti obavještajnih službi u smjeru promicanja nacionalnih interesa dio je logike po kojoj smo već u ratu (pogotovo s Rusijom, ali ne isključivo) i dodatan primjer zamjene politike geopolitikom. Dakle, u ratu smo, ali imamo li, zapravo, neprijatelja? Ovo pitanje me dovodi do posljednjeg momenta. Ne radi se o tome da je odgovor stvarno važan, već je važan način na koji pitanje funkcionira kao mehanizam klasifikacije. Ako se neko usudi preispitati doksu i posumnjati u to da smo u ratu i da je Rusija neprijatelj koji nas aktivno nastoji pokoriti, onda ga se etiketira kao putinista, to jest, apologeta Vladimira Putina. To je dovoljno da ga se isključi iz zajednice ozbiljnih ljudi koji imaju pravo govoriti: drugim riječima, iz zajednice onih koji govore jezikom geopolitike.
Premda je Putinov režim iznimno konzervativan, reakcionaran i poznat po podršci desnim pokretima širom svijeta, u Rumunjskoj se lijevi krugovi povezuju s njim samo zato što preispituju pojmove i termine kojima se konflikt predstavlja. Nažalost, često su i ti krugovi u zabludi. Jedan od najučestalijih prigovora na kupnju oružja jest taj da je Rumunjska presiromašna za takve izdatke. A zna se i sugerirati da bi se ta sredstva trebala prenamijeniti za škole i bolnice. Posrijedi je loš argument. Kupnji oružja i vojnoj potrošnji se treba suprotstaviti iz principa. Rat se treba negirati ipso facto.
Iz te perspektive, najvažnija politička intervencija u tekućem kontekstu dogodila se u srpnju ove godine otvaranjem izložbe naziva “Mir” koju je kurirao filozof i umjetnik Ovidiu Tichendelanu. Izložba je iskopala primjere socijalističkih mirovnih mobilizacija i rekontekstualizirala ih u svrhu kritičkog komentara na današnju realnost. Radilo se o jasnom odbijanju sudjelovanja u općem vojnom maršu naših društava.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević