Bugarska bilježi niz napada na novinare, no usprkos tome, ponuđene solucije nemaju gotovo nikakve šanse riješiti nagomilane probleme. Posljednji slučaj koji plijeni pažnju onaj je Marije Dimitrove, glavne urednice Zovnews-a, lokalnih novina u gradu Vraca na sjeveroistoku Bugarske. Dimitrova je počela primati prijetnje silovanjem i smrću nakon što je prije nekoliko mjeseci pomogla bugarskom istraživačkom portalu Bivol s pričom o organiziranoj kriminalnoj skupini upetljanoj u reketarenja, trgovinu drogom i nizu drugih kaznenih djela. Odmah po objavi članka pretučen je izvor koji je pomogao Dimitrovoj prikupiti informacije. Prijetnje pritom nisu anonimne, zna se točno da joj prijeti dobro poznata figura kriminalnog podzemlja iz Vrace. Uz to, ona nije jedina koju progone kriminalci. Prijetnje smrću dobio je i njezin izdavač Georgi Ezekiev.
Iako su prijetnje prijavljene policiji, ništa se nije dogodilo dok njezina priča nije postala viralna, uglavnom zahvaljujući novinarskoj solidarnosti, a ne djelovanju policije. No, ne treba se tome nimalo čuditi. Podsjetimo da su u oktobru potpredsjednik bugarske vlade Valerij Simeonov (UP) i GERB-ov parlamentarni zastupnik Anton Todorov zaprijetili novinaru bugarske NOVA TV Viktoru Nikolaevu kazavši mu da će izgubiti posao ako nastavi postavljati pitanja vezana za nabavku borbenih aviona za bugarsko zrakoplovstvo.
Nakon ovih događaja oko 300 novinara prosvjedovalo je tokom sjednice vlade protiv državne opresije nad novinarima. Nade za rješenje ovog problema novinari naivno polažu u vlastitu osobnu hrabrost postavljanja pitanja, ili u medijske slobode, i prestanak cenzure. Izlaz iz problema vide u profesionalnom novinarstvu i zaštićenoj struci. Izoliranje ovakvih sadržajnih zahtjeva od ekonomske osnovice nužne za neovisnost novinarstva, koja se pak uopće ne propituje, ima, kao što praksa posljednjih desetljeća dokazuje, sasvim privremene i ograničene dosege.
Impotentnost moralnih imperativa
Ovakvi zahtjevi možda proizlaze iz moralnih imperativa osobnog novinarskog integriteta, međutim slaba su artikulacija političkog zahtjeva. Primjerice, tražiti da se protiv lažnih vijesti borimo profesionalnim novinarstvom ne znači zapravo mnogo. Kako bi se to uopće sistemski postiglo? Osmišljavanjem represivnih državnih aparata koji će procjenjivati što je istina i tko smije javno izlagati svoje stavove? Kako takva logika vodi ka slobodnijim medijima, nejasno je.
Treba imati na umu da novinarstvo diljem Europe nailazi na slične probleme kao i druge struke s javnim funkcijama (rezanje javnih ulaganja i prepuštanje tržištu). Medijski radnici osobno su i profesionalno ugroženi diljem Europe, tako je tokom ove godine radi obavljanja svog posla ubijeno čak 5 novinara. I dok profesionalne organizacije već godinama traže razno razne parcijalne promjene zakona o kleveti i sramoćenju, te postavljaju apstraktne zahtjeve za smanjenje utjecaja političara na medije, koje zapravo nemaju konkretnog adresata, situacija se pogoršava. Ostanak u postojećim okvirima promatranja medija kao nečega što treba biti potpuno prepušteno samom polju očito ne vodi ka dobrobiti općenito. Smatrati da je nasilje nad novinarima bugarski, hrvatski, srpski ili balkanski problem dok je situacija jednaka u svim zemljama neovisno o njihovoj geografiji, ili stupnju medijskih sloboda, potpuno je promašeno.
A ipak, jako smo daleko od formuliranja političkog zahtjeva prema EU koji bi ponudio sistemsko rješenje za sve europske medije. Pritom je nemoguće neprimjetiti da nijedna strukovna organizacija, kao nijedno od brojnih europskih novinarskih udruženja, nije ni približno blizu tome da izađe iz medijskog okvira zadanih Lisabonskim i drugim europskim ugovorima što onemogućavaju struktruno europsko rješenje ovih problema. Sva upozorenja, protestna pisma, svi prosvjedi kojima pristupaju ove organizacije dosad nisu spriječile fizičko nasilje nad novinarima. U kontekstu Balkana, o ovim se problemima više govorilo dok naše zemlje nisu bile članice EU. Ulaskom u EU problem je tobože saniran, no zapravo smo samo ušli u krug guranja problema pod tepih i podržavanja disfunkcionalnih politika. Ono što smo propustili primijetiti da je nasilje nad novinarima jednaki problem u većini zemalja i da se, suprotno indikacijama liberalnih medijskih indeksa, ne radi o balkanskom mentalitetu. Nije slučajno da Bugarska kao najsiromašnija EU zemlja ima i sve erodiranije medijske slobode. Indeksi medijskih sloboda koje mjere brojni liberalni NGO-ovi osmišljeni su poprilično usko, no tako da se sistemski, primarno ekonomski, problemi prikriju. Jer, kao i u drugim slučajevima, EU ni ovo ne planira riješiti nekom metodom prihvatljivom društvu, a na uštrb interesa kapitala, npr modelom javnog financiranja medija koji je neovisan o državnom uplitanju. U ovom kontekstu interes kapitala interes je najkrupnijih oglašivača i vlasnika medija koji nerijetko nekažnjeno provode kartelizaciju i oligopolizaciju. Novinari pritom ili izlaze iz službe, obeshrabreni za daljnji rad, ili sve češće, “umiru” siromašni.