Donald Trump je bez sumnje jedna od najvećih političkih nepogoda posljednjih godina. Njegov izbor “legalizirao” je rasizam i ojačao ekstremnu desnicu i to ne samo s one strane Atlantika. Tim je tužnije što njegovi suparnici u SAD-u ne mogu smisliti ni jedan drugi argument kojim bi osporavali novog predsjednika osim optužbe za suradnju s Rusijom. Implicitna poruka je jasna: ekstremna desnica može, ali ne ako je povezana s Rusijom. U toj geopolitičkoj paranoičnoj viziji, domaću društvenu i političku dinamiku u svim zemljama pojele su o priče “hibridnim djelovanjima”, “lažnim vijestima” i “stranom uplitanju”. Otrežnjujuće je stoga čitati prisjećanja Eleza Biberaja, direktora “euroazijskog odjela” Glasa Amerike, ispričana na jednom skupu koji je nedavno u Tirani održao OSCE.
Biberaj je porijeklom s granice Crne Gore i Kosova, a obitelj mu je u SAD otišla nakon 1968. Već ranih 1980-ih, Elez je “glas” američke propagande na albanskom. U trenutku kada u svojim nacionalnim ambicijama većina jugoslavenskih Albanaca gleda prema susjednom režimu Envera Hoxhe, Biberaj se predano stavlja u službu svoje nove domovine protiv tog režima. Prema njegovom svjedočenju, SAD je već kasnih 1980-ih upotrebio znatan pritisak da albanske vlasti natjera na legalizaciju opozicije: “politički pluralizam” bio je nužni uvjet za izbjegavanje neformalnih, ali ipak teških, ekonomskih sankcija. Naravno, “pluralizam” nikada nije zamišljen kao slobodna utakmica, jer su Sjedinjene Države već pripremile svoje kandidate s kojima su ranije ostvarile “kontakte”.
Promijenjeni odnosi
Financijsku i organizacijsku pripremu opozicije (koja, kako priznaje Biberaj, uopće nije postojala prije toga) SAD je dopunio informativnom kampanjom usmjerenom protiv vlade. Dakako, iako je u Tirani na vlasti tada bila formalno socijalistička stranka, ona se već i sama upustila u dalekosežne reforme. No Sjedinjene Države, prema pričanju Biberaja, nisu bile zadovoljne tempom: “[tadašnji predsjednik Ramiz] Alia htio je reformirati sustav, a ne sasvim ga zamijeniti”. SAD je s druge strane namjeravao diktirati ne samo odnose među strankama, već i “utemeljiti novi ustavni poredak”. Iako formalno tek medij, Glas Amerike je u svemu tome odigrao presudnu ulogu. On je (a ne npr. ambasada) ostvario ključne kontakte s “opinion makerima” i drugim utjecajnim osobama “zainteresiranima za tržišne reforme”.
Zvuči gotovo groteskno: u trenutku kada je ključno pitanje američke politike mogućnost da je jedna strana zemlja utjecala na tamošnje izbore, zaposlenici različitih službi te politike otvoreno se hvale kako su konstruirali opoziciju, oblikovali političku scenu, pa čak i ustavni poredak druge zemlje. Naravno, što priliči Jupiteru ne priliči volu. Nitko ozbiljan ne misli da postoji ikakav znak jednakosti između toliko različitih zemalja kao što su SAD i Albanija. No loše vijesti za američku političku elitu mogle bi biti da su Sjedinjene Države u međuvremenu izgubile svoj status jedine svjetske sile i neprikosnovenog gospodara sudbine svih drugih zemalja. Loša vijest za sve nas ostale je da novi “Jupiteri”, po svemu sudeći, nisu ništa bolji.