Ako se pogledaju standardni pokazatelji – BDP raste 4% godišnje, izvoz premašuje uvoz – slovenska ekonomija izgleda prilično zdravo. No, zavirimo li malo dublje, situacija je daleko od idealne: kosturi ispadaju iz ormara. Srećom, sindikati nisu nijemi.
Masovni mediji, vladajući političari te profesori s Ekonomskog fakulteta, zadovoljni tvrde kako je stanje slovenske ekonomije jako dobro. Moglo bi se čak reći odlično: bruto domaći proizvod raste za 4%, nezaposlenost se smanjuje, izvozno-uvozna bilanca je pozitivna, u korist izvoza. Je li se vratila priča o uspjehu, kako su Sloveniju rado nazivali političari iz redova liberalnih demokrata? Je li – nakon višegodišnje boležljivosti javnih financija, kada su je morili proračunski deficit i javni dug – sada napokon ustala, nanovo čila i zdrava?
Kao što je uvodno rečeno, navedeni opinion makeri drže da jest. Pritom, naravno, ne propuštaju priliku da upozore na opasnost prevelikih apetita prema javnim financijama, jer je psiho-financijsko stanje države ipak još uvijek krhko. Proždrljivost si, stoga, ne možemo priuštiti bez obzira na blagdansko razdoblje, s obzirom da javne financije vrlo lako i brzo mogu oboljeti i ponovno posrnuti. Zatim bi opet morala slijediti neugodna terapija proračunske štednje, rezova nepotrebne potrošnje i općenito maksimalne moguće askeze. Možda kapital i jest plaha ptica, ali i državu je potrebno zaštititi od lakomosti njenih podanika.
“Nezasitni” radnici
Kao začarani, oni sada, kada se ekonomija oporavlja, već podižu glave i glasno zahtijevaju ukidanje mjera štednje donesenih za vrijeme krize. Štoviše, hoće i veće plaće, prvo liječnici, zatim učitelji, a tu je i stranka penzionera, Desus, koja zahtijeva vanredno usklađivanje penzija, koje bi proračun do 2022. godine olakšalo za dodatnu milijardu eura. Liderica parlamentarnog kluba vladajućeg SMC-a, Simona Kustler Lipicer, prijedlog je već okarakterizirala kao “neprimjeren predizborni politički potez”.
Državna tajnica pri Ministarstvu financija, Saša Jazbec, upozorava kako su apetiti javnog sektora za plaćama izmakli kontroli te da je već sada u državnom proračunu za iduću godinu namijenjeno dodatnih 120 milijuna eura za plaće u javnom sektoru. Usprkos tome, učitelji najavljuju štrajk nakon Nove godine, a nije isključeno niti da im se pridruže i radnici drugih zanimanja. Ta zašto se i ne bi, radništvo je sito stezanja remena i odricanja proteklih godina, a sve kako bi se sanirale posljedice financijskih bakanalija, koje si je priuštio bankarski sektor prije krize.
Trenutak je itekako pogodan za borbu te vrste. Osim izraženog rasta kao pozitivne ekonomske okolnosti, tu je i blizina parlamentarnih izbora u prvoj polovici 2018. godine, odnosno povoljna politička okolnost. Radništvo javnog sektora je tako već ponešto i izborilo, a u narednim mjesecima će, bez sumnje, uspjeti i još ponešto, a u tome im želimo svu sreću i što više uspjeha. No, pritom je potrebno upozoriti na cijelu gomilu onih koji od tog ekonomskog rasta nemaju – i najvjerojatnije neće niti imati – ništa. Ponajviše zabrinjava činjenica da se radi o onim slojevima stanovništva koji su već sada u najtežoj situaciji i u najvećoj mjeri potisnuti na društveni rub, a takvih u Sloveniji nipošto ne nedostaje. Oko 280.000 stanovnika, ili svaki sedmi/a Slovenac/ka, živi ispod ruba siromaštva. Prikažemo li to na drugačiji način, možemo reći kako ispod praga siromaštva živi onoliko ljudi koliko stanovnika ima glavni grad, Ljubljana (287.000).
Djeca bogatih sve pismenija, djeca siromašnih sve nepismenija
Prema lanjskim procjenama Ministarstva rada, obitelji i socijalnih pitanja, minimalni mjesečni životni troškovi iznose 613 eura, a točno toliko nakon ovogodišnjeg povećanja iznosi i minimalna neto plaća, dok je ranije bila čak i manja od životnih troškova. Prosječna neto plaća u Sloveniji, doduše, iznosi 1.050 eura, no čak dvije trećine zaposlenih dobiva manje, odnosno ima ispodprosječnu plaću. Upravo je u Sloveniji udio minimalne u usporedbi s prosječnom neto plaćom najviši u odnosu na sve članice EU, čak 51,3%. Postavljeno u perspektivu to znači da se odvija pritisak na radničku klasu, s obzirom na to se iznos minimalne plaće poput asimptote sve više približava prosječnoj plaći, dok razlika među njima ne bude gotovo izbrisana.
Istovremeno, smanjivanju i brisanju ostalih razlika i proturječja se ne pristupa niti izbliza tako predano, štoviše, one se povećavaju. Kućanstvo koje čine dvije odrasle osobe, od kojih obje imaju minimalnu plaću, ili samohrana majka sa dvoje djece i prosječnom plaćom, jednostavno ne privređuje dovoljno za sve izdatke kućanstva, bez obzira što o tome kažu nekakvi normativi ministarstva o životnim troškovima. Postoje i drugi podaci koji ukazuju da se ispod blistave makroekonomske statistike ipak skriva “priča o neuspjehu”. Zadnje istraživanje čitalačke pismenosti je pokazalo kako se razlika između djece iz boljih i lošijih socioekonomskih okruženja u posljednjih petnaest godina povećala čak za jednu trećinu. Drugim riječima, dok djeca bogatih postaju sve pismenija, djeca siromašnih postaju sve nepismenija. Generalno je siromaštvo u Sloveniji, u razdoblju najteže krize (2009-2013.) rasla brže nego drugdje u EU. O njenom nadprosječno brzom smanjivanju danas, naravno, ne možemo govoriti.
Vratimo se ponovno brojci od 280.000 onih koji žive ispod praga siromaštva. Podrobniji pogled opet otkriva nove kosture u ormaru priče o uspjehu. Tako 83.000 njih otpada na penzionere, a veliki dio, 57.000 na penzionerke. Općenito su žene starije dobi jedna od socijalno najugroženijih skupina. Njih 61.000 je nezaposleno, što predstavlja gotovo polovicu, odnosno 45% svih nezaposlenih. Od ostalih podataka posebno zabrinjava činjenica da je čak 50.000 radno aktivnih, odnosno 6% svih radno aktivnih, živjelo i živi ispod praga siromaštva. Ukoliko potonju skupinu dodatno analiziramo, dolazimo do 30.000 zaposlenih i 20.000 samozaposlenih. U usporedbi sa 762.000 zaposlenih pri pravnim ili fizičkim osobama, koliko ih je prema zadnjim podacima u Sloveniji, ovih 30.000 iznosi slabih 4%. Četiri posto previše, svakako, ali ništa u odnosu na samozaposlene. Takvih je, prema posljednjim podacima, u zemlji više od 90.000, što znači da ispod praga siromaštva živi čak 22% samozaposlenih, ili svaki peti. Upravo je samozapošljavanje za većinu mladih u Sloveniji praktički jedina moguća ulazna točka na tržište radne snage, naime, čak 40% mladih je samozaposleno. Dodamo li tome kako prije završetka studija praktički svi mladi rade preko studentskih ugovora, ne bi nas smio iznenaditi podatak kako je udio nesigurnih, privremenih zaposlenja među mladima u Sloveniji najviši u cijeloj EU.
Borba trafikanata
Kako se onda izboriti za svoja prava i boriti se za život dostojan čovjeka, ako smo penzioneri, nezaposleni ili samozaposleni i mladi? Kratak odgovor bi bio: teško, ali ne i nemoguće. Činjenica je da nabrojane skupine nemaju usporedive poluge moći na kakve mogu računati radnici, čije zaustavljanje proizvodnog procesa ili prestanak pružanja usluga, za kapital i državu znače izrazit gubitak profita ili smetnje u svakodnevnom reproduciranju/servisiranju radne snage (zdravstvo, školstvo, socijala itd.). Štrajk nezaposlenih, penzionera i samozaposlenih? Zvuči kao loša šala… Ali barem u slučaju posljednjih se događaju određeni pomaci. Najaktualniji je primjer radnica i radnika u kioscima, koji su, unatoč tome što bi teoretski trebali biti zaposleni kao prodavači, u praksi u poslovnom odnosu te u kioscima provode po 11 do 12 sati dnevno kao “samostalni poduzetnici”. Uz to uopće ne mogu računati na redovnu plaću ili paušal, budući da dobivaju postotak od prodaje, pri čemu im poslodavac, pardon, poslovni partner, čak niti ne dostavlja dovoljne količine robe, zbog čega mnogi ne mogu više plaćati niti doprinose te su poreznoj upravi već dužni više tisuća eura.
Sindikat prekarnih (Sindikat prekarcev), u kojega su se udružili trafikanti, 12. decembra organizira prosvjedni skup pred Ministarstvom rada, obitelji i socijalnih pitanja. Zbog iznimno grubih pritisaka koje doživljavaju trafikanti, široka podrška javnosti i već uspostavljenih radničkih organizacija jedini je način da se na tom polju nešto promijeni na bolje. Ako išta, jedna od najvećih pobjeda kapitala i jedan od najvećih izazova za radničko organiziranje i borbu jest kako u zajedničku frontu uključiti te raznovrsne skupine: bivše radnike – penzionere, radnike bez posla – nezaposlene i radnike u tzv. atipičnim oblicima rada – samozaposlene.