U Zagrebu je nedavno otvorena još jedna izložba o Nikoli Tesli. Odmak od standardno nacionalno-mitologijskih pristupa ovom znanstveniku nije doprinio razumijevanju njegovog rada. Sve se, umjesto toga, svelo na dekontekstualiziranu šarenu scenografiju i marketinški spektakl.
Zgrada zagrebačkog Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kolokvijalno poznata kao Džamija, taman negdje u ovo doba 2006. godine pretvorena je u gigantsku zdjelu juhe jednog domaćeg proizvođača hrane. Intervencija je izazvala brojne reakcije, među kojima i kritiku činjenice da se javni prostor daje u komercijalni najam. Ne samo da je zgrada pod palicom jedne marketinško-dizajnerske tvrtke postala gigantska reklama, nego je za “korporativne domjenke” okupiran i unutrašnji izložbeni prostor. U više od deset godina koliko je prošlo od tada, Dom HDLU-a često je bio na meti kritičara komercijalizacije kulture kao primjer komodifikacije prostornog resursa smatranog zajedničkim dobrom umjetnika članova Društva, ali i ostalih kulturnih radnika. Neometan kritikama i kadrovskim promjenama u vodstvu, kurs HDLU-a nije mnogo vrludao. Davanje prostora u zakup za komercijalne projekte je iz iznimke prerastao u uhodani poslovni model.
Posljednji proizvod iz javno-privatne “kuhinje” na Trgu žrtava fašizma je izložba “Nikola Tesla – mind from the future”, ambiciozni projekt autorice Helene Bulaja Madunić i full service agencije Real Grupa. Reklamirana kao multimedijski futuristički spektakl i kulturni događaj godine, izložba postavlja pred publiku visoka očekivanja. Multimedijalnost se ne može poreći – spektar se kreće od ulja na platnu do interaktivnih kompjuterskih simulacija. Tu su brojni projektori, zvučnici, tableti, touch screenovi, senzori i drugi uređaji koji svakako doprinose futurističkom momentu, no prevladavajući dojam ipak sugerira suprotan smjer vremeplova. Imaginacija budućnosti ustupila je mjesto pokušaju rekreiranja Tesline epohe i to ne bez svojevrsnog uspjeha. Doduše samo ako period druge polovice 19. i početka 20. stoljeća zamišljamo prema mainstream dekoraterskim trendovima kojima se povode popularni zagrebački kafići uređeni u stilu tzv. steam punka ili kolokvijalnije rečeno hipsterskog vintidža.
Glavni dio izložbe posvećen liku i djelu Nikole Tesle postavljen je na prvome katu, u prostoru Galerije Prsten. Zamišljen je tako da posjetitelj prati nekoliko narativnih rukavaca vezanih za Teslin život, njegove izume i različite aspekte povijesnog konteksta. Školske grupe u pratnji vodiča protutnje postavom, dok ostali uglavnom koriste audio vodič koji je besplatan, tj. ulazi u cijenu pojedinačne ulaznice od pozamašnih 80 kuna (10,5 eura). Suprotno očekivanjima, on iskustvo posjete otežava. Posjetitelj odmah primjećuje nelogičan i neujednačen raspored brojeva koje treba odslušati. Dužina numera, kojih je ukupno previše i ne idu “po redu”, varira od manje od minute do više od 11 minuta. Stoga je kurs obilaska prespor i meandrirajuć, a iskustvo se brzo pretvara u tumaranje, budući da ono što vidimo oko sebe tek djelomično korespondira sa sadržajem vodiča, ponekad podrazumijevajući čitanje ili čak slušanje dodatnih informacija. Postav koji nas okružuje odmaže: zamišljen je kao bogata scenografija u kojoj je teško odvojiti izloške od dizajna, sadržaj od “pakiranja”.
Mistifikacija genija
Ambijentalne projekcije, Teslini nacrti tretirani kao tapete, umjetničke instalacije – sve se stapa u prostor koji zamišljenu naraciju fragmentira na niz zbrkanih motiva. Izložaka koji bi prikazivali Tesline izume jedva da ima, a lako se može desiti da ih u moru scenografskih rješenja manje upućen posjetitelj ni ne primijeti. Plazma kugla, pored Kolumbova jajeta jedini Teslin izum koji je autorica ovog teksta uspjela pronaći, potpuno je neobilježen i gurnut u kut pored djelomično interaktivne projekcije isječka iz filma Teslin san Branislava Brkića. Osim ove instalacije, za interakciju je zaduženo i nekoliko gadgeta koje je osigurao jedan od sponzora izložbe Hrvatski telekom, kao što su naočale za virtualnu stvarnost iza kojih se krije prilično nemaštovita simulacija svemirskog broda. Na lanjskom su adventu istu tehnologiju stavili u funkciju simulacije putovanja saonicama u selo Djeda Mraza. Na sreću autora izložbe, ne može se osporiti da bez Teslinih izuma ne bi bilo ni VR naočala niti Hrvatskog Telekoma, tako da neka (tajna) veza s Teslom postoji.
Ni jednom nije iskorištena prilika da se suvremene tehničke mogućnosti interakcije stave u službu objašnjavanja Teslinih izuma, a izostanak interesa za razumijevanje njegova rada i načina na koji je utjecao na naše živote prisutan je na čitavoj izložbi. U prvom planu nije Tesla znanstvenik, već Tesla umjetnik. Na internetskoj stranici projekta se među suradnicima ne spominje ni jedan znanstvenik, samo marketinški stručnjaci, dizajneri i umjetnici, što je i polje iz kojeg dolazi autorica koncepta Helena Bulaja Madunić. Ova multimedijalna umjetnica je sigurna da bi Tesla danas, da je živ, bio umjetnik – pri čemu obje profesije ahistorijski i pojednostavljeno zamišlja kroz figuru genijalnog pojedinca. Sasvim razumljiva fascinacija znanstvenim konceptima kod Bulaje Madunić nije bila poticaj da pokuša razumjeti kako oni funkcioniraju, već da ih dodatno mistificira.
U tom je smislu indikativan početak izložbe koji na prvu obećava: Nikolu Teslu smješta se u školske klupe, što je mogao biti izvrstan ulaz u demistifikaciju ideje genija i prilika da se naglasi važnost kvalitetnih uvjeta obrazovanja u polju prirodnih znanosti. Doznajemo da je Tesla sam inzistirao da se iz gospićke gimnazije prebaci u tzv. realku u Rakovcu pored Karlovca. Ondašnje realne gimnazije u programu su stavljale naglasak na prirodno-znanstvene predmete, žive jezike i crtanje, a rakovačka je realka bila posebno poznata po dobro opremljenom laboratoriju za nastavu prirodopisa. Dio inventara je pred nama, u originalnoj vitrini dopremljenoj iz Rakovca, vrijednom izlošku iz javnosti malo poznate gimnazijske zbirke nastavnih pomagala za prirodoslovlje koja čeka priliku da se učini šire vidljivom. No u kontekstu ove izložbe, čiji će se posjetitelji do kraja trajanja sigurno brojati u tisućama, nekoć ključni alati za edukaciju ostaju nijemi. Audio vodič ih naime tretira eksplicitno kao umjetnička djela uopće ne objašnjavajući njihovu funkciju.
Identifikacija s Teslom
Tehničkog aspekta vodiča u kontekstu konfuznog postava već smo se dotakli, ali sam njegov sadržaj, kako vidimo, još je problematičniji. Izuzev nekoliko numera, riječ je o nizu izjava same Helene Bulaje Madunić. Dajući si glas kroz muzejski alat koji bi trebao biti u službi edukacije i boljeg razumijevanja, autorica cementira percepciju izložbe u kalup svojeg vlastitog poimanja Tesle. Ono je određeno potpunim pomanjkanjem interesa za bilo kakve racionalne uvide u Teslino djelo i samouvjerenom pozicijom umjetnika koji proizvoljno barata podacima i vlastitim dojmovima. Tako se nakon Tesle gimnazijalca vraćamo u godinu Teslina rođenja, ubrzo shvativši da kronološki princip nije ni sasvim odbačen niti dosljedno proveden, a podaci koje doznajemo mnogo više govore o ukusima i interesima autorice nego Tesle.
Tako je izložen reprint gvaša spilje Samograd u blizini Perušića u široj okolici Smiljana, koja jest zanimljiv lokalitet, ali podatak da ga je Tesla posjetio nije nigdje zabilježen. To ne sprječava Bulaju Madunić da izvlači zaključke kako je spilja i lički krajolik općenito morao utjecati na mladoga Teslu – da je tome tako, potvrđuje činjenicom da i nju samu posjet Lici fascinira. U najmanju ruku neobičan je i način na koji autorica shvaća kontekstualizaciju Teslina rada, izvlačeći podudarnosti na vremenskoj lenti koje nemaju uvijek smisla. Tako doznajemo da se iste godine kad Tesla odlazi u Pariz u Zagrebu otvara Obrtna škola, današnja Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn, koju bi, prema procjeni autorice, Tesla sigurno htio upisati, samo da je tada bio u pravom dobu. Tko zna gdje bi ga to odvelo. Ideja neke tajne veze među genijalnim umovima, znanstvenicima poput Tesle i umjetnicima poput Bulaje Madunić, koju takve nasumične pretpostavke impliciraju, obilježava čitavu izložbu.
Međusobna legitimacija velikana koja bi ostalim smrtnicima trebala nadomjestiti pokušaj da nešto od te genijalnosti shvate i stave u razumske okvire najočitija je u drugom dijelu izložbe, prostoru Galerije PM. Tamo poput bogova u panteonu čuče velikani svjetske umjetnosti predvođeni Marinom Abramović i preko titravih ekrana dijele svoje misli o Tesli s publikom, koja se ovdje uglavnom ne zadržava duže od par minuta, a i to provede fotografirajući scenografiju. Treba spomenuti i treći dio izložbe koji se sastoji od radova stranih i domaćih suvremenih umjetnika inspiriranih Teslom. Riječ je raznolikim, više ili manje uspjelim radovima koji uglavnom pate od lošeg postava, a ne pomaže im ni činjenica da ih je većina smještena u prizemlje, prostor tzv. Galerije Bačva koji je ujedno i suvenirnica pa ga publika i prodavači karata doživljavaju kao “nus-prostoriju”. Manji dio radova je raspoređen po glavnom dijelu izložbe, što samo dodatno doprinosi konfuziji i nemogućnosti sistematizacije svega viđenog.
Siromašni znanstvenici i dokoni umjetnici
“Nikola Tesla – mind from the future” mogao je biti samo još jedan preambiciozan i krivo zamišljen izložbeni projekt kojem ne bi imalo smisla davati preveliki značaj. No riječ je o jednoj od onih izložbi koje se nisu bile ni otvorile, a već se o njima naveliko šuškalo. Kad se tome pridoda činjenica da je svečanom otvorenju (samo za pozvane) nazočila i hrvatska politička elita, stvar je, nema sumnje, značajna. To i ne čudi, s obzirom da je riječ je o komercijalnom projektu iza kojeg produkcijski stoji Real Grupa, jedna od najvažnijih domaćih marketinških agencija čiji klijenti pokrivaju širok spektar, od banaka preko nogometnih klubova do trgovačkih lanaca. S takvim portfoliom manju marketinšku pompu oko izložbe i nije bilo za očekivati. Marketinške agencije kao nositelji “kulturnih” projekata nisu novina u domaćoj varijanti komodifikacije i komercijalizacije kulture (npr. G.A.D. produkcija i Katapult promocija), ali se s igračima ovakvog mjerila još nismo imali prilike susresti. Ono što je pritom posebno zanimljivo jest način na koji se koncept Helene Bulaja Madunić nadopunjuje sa strategijom delegiranja kulturnog rada na marketinške agencije, kao i način na koji se u tu priču smjestilo Teslu.
U vodiču, kao i u brojnim medijskim istupima, Bulaja Mandić potkrepljuje tezu o Tesli umjetniku činjenicom da je, kako bi dokazao učinkovitost svojih izuma, često smišljao “naprave” koje su na efektan način demonstrirale određene znanstvene koncepte. Jedan od najpoznatijih primjera je Kolumbovo jaje, kojeg autorica naziva device artom. No što je zapravo Kolumbovo jaje? Izvorno, anegdota o načinu na koji je Kolumbo osigurao sredstva za svoje prekooceanske avanture, prvo suočivši publiku s pitanjem može li jaje stajati uspravno, a onda razbivši jedan njegov kraj i tako ga postavivši na stol pred španjolsku kraljicu koja je potom odriješila kesu. Suvremenim rječnikom rečeno, Kolumbovo jaje je kratka poduka iz fund raisinga, a točno tako ga je shvatio i Tesla. U njegovim je biografijama napor da od onovremenih kapitalista namakne sredstva za rad i razvijanje svojih koncepata opće mjesto, često oprimjereno upravo pričom o Kolumbovom jajetu, napravi kojom je na opće čuđenje skeptičnih investitora pokazao da se u njegova istraživanja izmjenične struje i rotirajućeg magnetskog polja itekako isplati ulagati.
Tesla je dakle takvom tipu demonstracije pribjegavao iz nužde, a ne iz umjetničkih pobuda, a već i površno poznavanje Tesline biografije i konteksta vremena potvrđuje takav zaključak. Riječ je o vremenu ubrzanog tehnološkog i znanstvenog razvoja, ali i dominacije kapitalističkih proizvodnih odnosa koji su nastupili s industrijskom revolucijom. Iako je izum parnog stroja imao svoju direktnu primjenu i suštinski utjecao na promjene proizvodnih, a onda i društvenih odnosa, povjesničari znanosti smatraju da kraj 19. stoljeća predstavlja drugu fazu značajnog doprinosa znanosti za strelovit uspon industrije. Izumitelji više nisu dio dvorske svite, a izumi postaju roba na tržištu u pravom smislu te riječi. Redovito, pa tako i u ovoj izložbi, u kontekstu Tesle spominju se njegovi prijepori s Thomasom Edisonom, izumiteljem, ali i tehnološkim tajkunom koji je bio Teslin poslodavac. Tesla je imao drugačije motive, kao što pokazuje njegova još uvijek nerealizirana ideja besplatne, svima dostupne struje.
Spektakl umjesto narativa
O raskoraku između takvih Teslinih stavova i komercijalne naravi ove izložbe, ali i drugih pokušaja brendiranja Tesle, već se pisalo u medijima. Dakako, Teslin javni imidž je još u njegovo vrijeme bio povezan s “trikovima” poput spomenutog Kolumbovog jajeta. Nije neobično da su se iluzionizam, kao tada široko popularna forma zabave, i znanost povremeno preklapali tražeći uzajamnu korist. Mađioničari su trebali struju da prošire ponudu nakon što je zec iz šešira dosadio, a izumiteljima su dobro došle vještine privlačenja pažnje. Ovakva kontekstualizacija nije izostala, dapače devetnaestostoljetni iluzionizam je na izložbi vrlo prisutan. U audio vodiču je čak pet numera posvećeno toj temi, dok prostornu instalaciju poznate Tesline eksperimentalne stanice u Colorado Springsu ne prati niti jedna. Tako se dovodi u pitanje što je tu u funkciji konteksta, a što glavna tema.
Isti je slučaj i s poviješću filma i fotografije. Preko pet minuta duge audio natuknice o Edisonu i Edwardu Muybridgeu spadaju među zanimljivije dijelove izložbe: u prvoj Helena Bulaja Madunić daje više koherentnih informacija o Edisonu nego što možemo iz cijele izložbe doznati o Tesli. Posebno se fokusira na njegovu ulogu u razvoju holivudske filmske industrije kao osobe koja je praktički izmislila i komercijalizirala kino distribuciju, “pokopavši” svojim načinom naplate mnoge nezavisne filmaše. U drugom slučaju, ponešto konfuznije prepričava Muybridgeov eksperiment sukcesivnog fotografiranja konja u galopu koji bi bilo nemoguće izvesti bez umjetne rasvjete. Važnost flasha u kontekstu razvoja fotografije spominje se i u zanimljivom slučaju socijalno angažiranog fotografa Jakoba Riisa, koji je jedino tako mogao snimiti bijedne stambene uvjete njujorške radničke klase kasnog 19. stoljeća.
Nije neočekivano da se autorica u temama vezanima za umjetničko polje i medije u kojima i sama radi bolje snašla, no to ne pomaže čitavom projektu. Informacije, manje ili više zanimljive, lako se izgube u scenografskoj kaši, a kad od mnoštva motiva i podražaja treba strukturirati jasni narativ, smisao se raspline kao u jeftinom triku. Osim što se ovaj projekt upisuje u niz pokušaja zarade na Teslinom nasljeđu, on to čini opasnom mistifikacijom i znanosti i umjetnosti – obje sfere tretiraju se kao spektakl, neobjašnjiv čulni podražaj koji se ne treba (i ne može) puno racionalizirati. Baš ni jedan Teslin izum se na izložbi nije ni pokušalo objasniti. Slavna naprava Kolumbovog jajeta ne radi, što je jedan od vodiča razočaranoj djeci objasnio time što bi to potrošilo previše struje! To naravno ne stoji, a od vodiča bi možda bilo poštenije da je uputio publiku na snimke upogonjenog Kolumbovog jajeta dostupne na YouTubeu. To barem (za sad) ništa ne košta, za razliku od magle, čija je prodaja uvijek bila unosan biznis.