Nastavljajući svoj marš kroz visoko obrazovanje, rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, nadmašuje sva niska očekivanja. Nije prošlo ni tjedan dana otkako je uložio Zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a koje se tiču nadležnosti ministarstava nad sveučilištima, što su kritičari i mediji opravdano prepoznali kao pokušaj “stvaranja države u državi“. A već je ponovno uspio zgroziti javnost tužbom teškom 20.000 kuna prema studentu Hrvatskih studija (HS) koji je jednom izjavom doveo u misaonu vezu Rektora sa provalama u studentske prostorije na HS.
Rektor, sigurno ne u autonomnoj izvedbi, pokušava izvršiti filološku manipulaciju nad značenjima pravnih pojmova, ignorirajući dakako socijalne posljedice svojih djela i idući ovaj put sve do krunskog dokumenta neke države – Ustava1 . Zagarantiranu autonomiju sveučilišta pokušava predefinirati u apsolutnu slobodu odlučivanja, neovisno o osnivaču (državi), i nadležnom mu tijelu, ministarstvu znanosti, te neovisno o društvu koje ga financira.
Apsolutna autonomija
I premda u akademskom prostoru ne postoji tek jedno unisono tumačenje autonomije sveučilišta, do rektora Borasa nitko nije poricao da je sveučilište odgovorno društvu i državi. Ustav u konačnici jasno kaže je autonomija sveučilišta omeđena zakonskim odredbama. Neovisno o Zakonu o znanstvenoj djelatnosti, u okviru kojeg se može razgovarati o sadržajnim dosezima autonomije, ona je ograničena i svim drugim zakonima koji se mogu primjenjivati, a poput Zakona o Ustanovama koji u čl.64. propisuje državni nadzor nad institucijama kojima su osnivači Republika Hrvatska ili njene podjedinice (općine, gradovi, županije).
U kreativnom scenariju, i s obzirom na gore navedeno, što bi se dogodilo kad bi Ustavni sud prihvatio Zahtjev rektora Borasa? Država u tom slučaju ne bi imala nikakve pravne mehanizme provedbe nadzora nad tijelima koje je osnovala, i još važnije, koje financira. Posljedice prihvaćanja Zahtjeva izazvale bi još veći kaos u znanstveno obrazovnom području, ali bi ga proširile i na kaznene, fiskalne, financijske i druge aspekte pokrivene pravnim sustavom RH. Ministarstvo (tj. AZVO) ne bi u tom slučaju moglo vršiti akreditacije fakulteta (jer ne bi imalo ingerenciju nad sveučilištima) ni provoditi financijske revizije ili kontrolirati makar potrošnju javnih sredstava, ako ne već njihovu raspodjelu, što već ne može, upravo zbog autonomije.
Pritom se, pravno promatrano, ovaj pojam historijski razrađivao primarno kroz ideju zaštite autorskih i znanstvenih sloboda i otamo širio ka drugim aspektima potrebnima da bi se zaštitio akademsko odgojni rad. Na ovaj se način pojam proširio na određenu fizičku autonomiju (npr. od policije) i financijsku (samostalno upravljanje sredstvima dobivenima od države). Ali ni najekstremnija tumačenja autonomije sveučilišta ne pokušavaju učiniti sveučilište imunim na zakone države.
Tiha rektorska većina
Rektorova imunost na kontekst često poprima začudne dimenzije. Ovaj put to se pokazuje u slučaju tužbe koju je, krijući se iza siline zagrebačkog sveučilišta podigao protiv svog studenta. Osim studenta, Borasu se zamjerila i Mreža antifašistkinja Zagreba pa tako saznajemo da su i oni tuženici, također zbog teme Hrvatskih studija. Nemoćan da se nosi s kritikama snažnijih protivnika, Boras se okomio na one koje bi trebao štititi, studente, baš kao što su mu bivši rektor Aleksa Bjeliš i aktualna ministrica Blaženka Divjak jasno i s punim pravom spočitnuli. I ne radi se ovdje o njihovoj moralnoj indignaciji već podsjećanju rektora na činjenicu da rad u znanosti i visokom obrazovanju ima i svoju odgojnu funkciju. Iz ovog se aspekta, podizanjem tužbe u ime sveučilišta, a ne osobno (ako je već uvrijeđen) rektor jednostrano diskvalificirao s pozicije osobe sposobne da rukovodi javnom znanstveno obrazovnom institucijom.
Jedino što u svemu ovome izaziva veće očuđivanje od samog rektora, ostatak je njegova zbora koji je uz tri časne iznimke, ponovo šutke dopustio samovolju. Osim potencijalne nezainteresiranosti kao objašnjenja za takvo nešto, za očekivati je da su interesi Zbora poravnati s onima rektora, stoga je možda vrijeme da se postrože zakoni i očisti akademsku kaljužu na isti način na koji se sprječavaju sukobi interesa i koruptivne djelatnosti političara. Pritom bi, baš kao u slučaju političara, resor znanosti i visokog obrazovanja trebalo razdvojiti od djela njihovih čelnika. Odnosno, korupcija i akademska žabokrečina ne smiju se koristiti kao argument daljnje komercijalizacije ili privatizacije javnog obrazovanja. Ovi suštinski problemi poput prijetnje privatizacijom, često su razlog kolegijalne šutnje u akademskom polju.
Međutim, upravo rektor Boras svojim suludim pravnim pokušajima (upravni nadzor nad FFZG, raspuštanjem Studentskog zbora, pokušajem ukidanja HKO-a (sic!) tužbom nad studentom, združivanjem FFZG i KBF-a, te pokušajem pisanja novog zakona “Lex Borasa”) u sustav uvodi takav kaos koji može imati katastrofalne posljedice po znanost i visoko obrazovanje.
To postaje jasno ako vizualiziramo kako bi izgledao znanstveno obrazovni sustav da Borasu i njegovim drugovima za rukom prolazi sve što požele: vjeroučitelji bi u javnim školama mogli predavati sociologiju, filozofiju, etiku, psihologiju, jezike, itd… (spajanjem fakulteta). Umjesto evolucije, u školama bi možda popularniji postao kreacionizam. Za mirovinu spremni profesori, mogli bi ostajati na fakultetima najmanje do smrti, na taj način onemogućavajući vertikalnu akademsku mobilnost i konzervirajući samu znanost na konceptima koji su bili novi dok su ovi umirovljenici bili u naponu snaga. Nepotizam pri zapošljavanju bilo bi pravilo, umjesto nesankcionirana “iznimka”. Država ne bi imala nikakvu mogućnost utjecaja na sveučilišta, stoga ne bi mogla niti pravdati njegovo financiranje, te bi uskoro došlo do nužne privatizacije obrazovanja. Ukidanjem HKO-a, koji jedini pokušava uvesti red u kaos što su ga napravili meštri od bolonjske reforme, i riješiti problem nezaposlivosti prvostupnika, što rezultira velikom količinom nezaposlenih visokoobrazovanih ljudi, ponovno bi buknuo kao 2008. godine što je u konačnici dovelo do blokada fakulteta 2009. godine.
Ako bolje promislimo, da li bismo možda rektoru trebali čestitati za pokušaj uništavanja “mastodontskog” visokooborazovnog sustava u jednom mandatu, kojeg ni GATS, ni komercijalizacija, ni mjere štednje, ni privatizacije nisu uspjele rastočiti u 25 godina intenzivnog nastojanja?
- čl. 68. Jamči se autonomija sveučilišta. Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju, u skladu sa zakonom. [↩]