Rezimei koji se podvlače krajem svake godine redovni su podsjetnik na činjenicu da BiH još uvijek ništa nije poduzela u slučaju Sejdić – Finci i izgubljene presude Europskog suda za ljudska prava u kojoj je zaključeno da BiH provodi strukturnu etničku diskriminaciju. Kraj 2017. godine ne predstavlja u tome iznimku. Kako su za BIRN kazali nositelji tužbe, nema nikakvih očekivanja da će se u idućoj godini ovo promijeniti.
Naglašavati da BiH strukturno narušava ljudska prava, ovom prilikom nije dovoljno jer se radi o ustavnoj krizi, a ne o tek običnom kršenju prava uobičajenima i za druge zemlje. Od donošenja presude u kojoj je BiH proglašena krivom za etničku diskriminaciju prošlo je osam godina. Tužitelji Dervo Sejdić i Jakob Finci, jedan Rom, drugi židovskog podrijetla, smatrali su da se imaju pravo kandidirati na predsjedničkim izborima u BiH, a za razliku od Ustava ove zemlje, s njima se složio i Europski sud za ljudska prava. Radi toga što nisu pripadnici konstitutivnih naroda – srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog – prema Ustavu BiH nemaju se pravo kandidirati na izborima, što narušava temeljno načelo demokracije prema kojem svatko ima pravo birati i biti biran.
Ustav BiH tek je četvrti aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Njime je uspostavljena tripartitna struktura vlasti koja se temelji na ravnoteži snaga između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Oni su konstitutivni narodi i prema Ustavu samo oni imaju pravo kandidirati se za Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo BiH. Pripadnici svih ostalih etniciteta nemaju ista prava.
Socijalne posljedice
Rasprava u BiH na ovu temu uglavnom se vrti oko faktičnog konsenzusa vladajućih elita da se presuda ne treba uopće primijeniti i deklarativnog “poštivanja ljudskih prava” i “tekovina EU” te obećanja da će se ona provesti uskoro. S druge strane argumentacije obično stoje politolozi i aktivisti koji upozoravaju na to da bi se ovo trebalo riješiti, ali da to nije moguće bez promjene Dejtonskog sporazuma. Europska unija, strani arbitar “političke zrelosti” i sama je pokušala nekoliko puta adresirati ovaj problem, no bez uspješnih ishoda.
Međutim, problem strukturne diskriminacije ne leži samo u neprovedbi presude suda već u činjenici da nekim etničkim manjinama u BiH, npr. Romima, nisu osigurana nikakva temeljna ljudska prava. U razgovoru za BIRN Sejdić je istaknuo kako su izostanak zdravstvene zaštite i adekvatnog obrazovanja Romima najveći problemi. Kompenzacija za ravnopravan društveni status, Romima su europski programi za socijalnu inkluziju koji malo poboljšavaju stanje, ali nedovoljno, smatra Sejdić. No Savjet nacionalnih manjina pri parlamentu ima tek savjetodavnu ulogu što onemogućava veći doseg poželjnih promjena, i to ne samo za Rome, već za sve manjine.
Sažmimo, Dejtonski sporazum nalazi se u samoj srži problema. Osim što otežava svakodnevno funkcioniranje države zbog prekomjernog broja duplih institucija, diskriminacija i nepravednost upisane su u samo srce ovog sporazuma. Premda se mnoge strane slažu oko toga da Dejton treba mijenjati zbog paralize zemlje koju često uzrokuje, ne postoji suglasnost oko toga u kom smjeru te promjene trebaju ići. Dok političke elite promjene vide samo u kontekstu jačanja vlastitih etničkih snaga, narod želi funkcionalnu i bolje organiziranu zemlju.