Luxembourg Leaks, Panama Papers, Paradise Papers: to su nazivi samo nekih u nizu “otkrića” masovne utaje poreza do kojih je došlo u posljednjih nekoliko godina zaslugom istraživačkih novinara i ozbiljnih medija. Naime, istodobno dok je provodila “oštre mjere štednje” kako bi tobože sanirala krizu javnih financija, većina zemalja razvijenog svijeta je – ovisno o interpretaciji – dopuštala ili poticala sistematsku pljačku tih istih javnih financija. Mehanizam je sada već precizno detektiran: većina velikih firmi, ali čak i manjih investitora (poput npr. engleske kraljice), preko odvjetničkih ureda fiktivno prijavljuje svoja sjedišta u egzotičnim zemljama koje se zadovoljavaju simboličkim naknadama umjesto poreza.
Istodobno, zemlje gdje se ekonomska djelatnost doista i odvija ostaju uskraćene za milijarde eura potrebnih za razvoj infrastrukture ili socijalnih servisa. Pod pritiskom javnosti, Europska je unija nedavno objavila “popis poreznih oaza” s namjerom da ih “posrami”. No na njemu za početak nedostaju ključne zemlje, poput npr. Luksemburga, čiji je bivši premijer i sadašnji predsjednik europske komisije Jean-Claude Juncker jedan od duhovnih otaca mehanizama utaje poreza. Zatim nedostaju i prave sankcije koje bi ove aktivnosti – još uvijek često legalne – primjereno kaznile. Ne čudi stoga što se praksa proširila i puno dalje od velikih multinacionalnih kompanija prijavljenih na tropskim otocima.
Prebacivanje odgovornosti na leđa siromašnih
Tako se među regionalne “porezne oaze” uvrštava i Republika Srpska. Kako je početkom mjeseca objavio portal Siol, među slovenskim “poduzetnicima” osobito je popularno registriranje tvrtki u Banja Luci. Pojedini “porezni savjetnici” čak su svoje poslovanje potpuno preselili u manji bh. entitet. Logika iza toga je jasna: rezidenti RS-a plaćaju svega 10% poreza na dobit dok se kapitalni dobici uopće ne oporezuju. Dovoljno je fiktivno prijaviti tvrtku na stanovnika RS-a ili čak odvjetnički ured i nastaviti poslovati u Sloveniji bez ikakve fiskalne obaveze prema toj državi. Iako je otkriće izazvalo određeno nezadovoljstvo, sve čemu su se “stručnjaci” uspjeli domisliti je – ukidanje poreza u Sloveniji.
Nije neko iznenađenje da postoje krugovi kojima takva “trka prema dnu” u prikupljanju poreza zvuči kao atraktivna opcija. No posljedice ovakvog razvoja izrazito su nepovoljne za većinu: ne samo da se socijalni servisi sve više naplaćuju prema korištenju (čime znatnom dijelu stanovništva postaju nedostupni), već se i nužna infrastruktura sve više financira iz poreza na široku potrošnju. Sve to doprinosi daljnjem socijalnom raslojavanju. Uostalom, i toleriranje sustavne utaje poreza ima slične efekte. Iako je riječ o najvećoj organiziranoj pljački državnih proračuna u novijoj povijesti, odgovornost za saniranje javnih financija stalno se prebacuje na najsiromašnije koji trpe “nužne rezove”.
Drugim riječima, iako su deficiti navodno još uvijek ključna opsesija europskih ministara financija, većina ih ostaje znatno više zainteresirana za punjenje proračuna dodatnim (fiskalnim ili parafiskalnim) pritiskanjem stanovništva nego naplatom milijardi opranih preko lažnih adresa u poreznim oazama.