Među institucijama koje od 19. stoljeća predstavljaju kulturne “stupove” projekata nacionalnih država, središnji muzeji obično imaju istaknuto mjesto. Tim je neobičnije da je Hrvatski povijesni muzej do danas ostao svojevrsno neželjeno dijete, što je dobra ilustracija sudara dominantne ideologije romantičnog nacionalizma s tranzicijskom stvarnošću na europskoj periferiji.
Najdragocjeniji artefakti izvučeni su početkom mjeseca iz depoa zagrebačkog Hrvatskog povijesnog muzeja kako bi pokazali djelić onoga što u nekoj maglovitoj budućnosti možemo očekivati u stalnom postavu te institucije. Izložba pod nazivom “Nedostupna baština – tajne čuvaonica Hrvatskog povijesnog muzeja”, otvorena u baroknoj palači Oršić-Rauch gdje Muzej djeluje više od pola stoljeća, želi upozoriti javnost na neuspješan pokušaj rješavanja problema s prostorom i podsjetiti na nikad ostvaren plan preseljenja Muzeja s Gornjeg grada u zapadni dio Zagreba, odnosno prostor nekadašnjih hala Tvornice duhana Zagreb. Povodom izložbe, a i ususret 2018. koja je proglašena godinom baštine, razgovarali smo s dugogodišnjom kustosicom Hrvatskog povijenog muzeja Elom Jurdanom.
Susreli smo se na ulazu u sjeverno krilo palače – u kojoj se muzej zajedno s bujajućim depoom predugo tiska – kako bismo zajedno pogledali što je tim od četrnaest kustosa predstavio javnosti. “Izložba nema jednu, jedinstvenu priču niti je prati standardni linearni narativ”, objašnjava kustosica, naglašavajući tzv. točkasti koncept, što znači da je postav kreiran na temelju najatraktivnijih artefakata iz fundusa pri čemu svaki funkcionira kao zasebna “točka” izložbe, ali i točka u povijesti koju s drugim artefaktima povezuje tek labavo postavljena tema (politika, gospodarstvo, kultura, obrazovanje, mediji…). Tom su gestom kustosi u širokom luku zaobišli anakroni linearni narativ, ali i “ideološke sukobe” u interpretaciji povijesti koje bi takav pristup neminovno generirao.
U ostakljenim vitrinama, od kojih su neke prekrivene drvenim vratašcima koja posjetitelje pozivaju da ih se otvori kako bi se istražilo “skriveno blago”, izložen je šarolik spektar eksponata: od svilenih baroknih ženskih cipelica na petu do gumenih igračaka Disneyevih likova iz danas propale tvornice Biserka; od kočije u kojoj je 1928. na groblje Mirogoj prevezeno tijelo Stjepana Radića do fotografija sa sprovoda splitskog kralja funka Dina Dvornika… Svojevrsni kontrapunkt eksponatima čine radovi suvremenih umjetnika poput Borisa Cvjetanovića, Mladena Stilinovića ili Sanje Iveković, također iz fundusa Muzeja, koji su ujedno i jedini interpretativni glas u ovom “Wunderkammeru povijesti hrvatskih zemalja”.
Bezdomna institucija
Instalacija “Nada Dimić” Sanje Iveković tako progovara o heroini komunističkog pokreta, ali i uništenju istoimene tvornice te popratnim špekulacijama zemljištem u centru Zagreba. Time je teret interpretacije društveno-političkih preokreta suvremene povijesti vezanih uz osjetljive teme elegantno prebačen na leđa umjetnika, pri čemu se kritička oštrica komentara omekšava aurom umjetnosti. Spomenuti rad Sanje Iveković ujedno uvodi u još jednu temu – onu vezanu uz javni prostor i industrijsku baštinu – koja je od posebnog značaja baš za ovaj muzej. Pitanje je na izložbi pokriveno vrlo decentno komentarom kustosice Jurdane, također omekšanim smještanjem uz “umjetničku” instalaciju sačinjenu od terakotnih tegli i umjetnih suncokreta.
Pod naslovom “Muzej je (od)rastao neplanski i usput” komentar daje šturu kronologiju razvoja te institucije od 1940., kada Muzej u Banovini Hrvatskoj dobiva svoj prvi proračun, do 2017. koja je označena kao deseta godina od kada je Muzeju dodijeljena zgrada Tvornice duhana Zagreb, čija adaptacija u muzejske svrhe još uvijek nije započela. No saga o ovoj – još uvijek na neki način bezdomnoj – kulturno-obrazovnoj instituciji znatno je duža i kompleksnija te povezana s naglim promjenama u shvaćanju i tumačenju nacionalne povijesti i muzeja, ali i stanjima u budžetima za kulturu te širim društveno-ekonomskim procesima, poput dezindustrijalizacije. Ironično je u tom smislu da povijest HPM u metanarativu otvara upravo onu priču koja se izložbom pokušava, ali ne može izbjeći.
Jer, povijest nacionalne muzejske institucije zapravo seže u sredinu 19. stoljeća kada je osnovan Narodni muzej s historičkim odjelom. U jeku zanosa vezanog uz narodni preporod, domaće se plemstvo zajedno sa zamecima buržoazije angažiralo u prikupljanju i doniranju prvih predmeta iz vlastitih zbirki, pa čak i novca za otkup koji će činiti temelj budućeg fundusa. No zgrada za historičku namjenu Narodnog (što je u tom vremenu značilo nacionalnog) muzeja pokazala se ipak kao prevelik zalogaj za domaće vladajuće klase, pa nikada nije izgrađena. Osnivanje Banovine Hrvatske očito je poslužilo kao nov poticaj učvršćivanju nacionalnih institucija, pa se u tom periodu pojedini odjeli Narodnog muzeja osamostaljuju, uključujući Arheološki i Povijesni, koji su od tada do kraja Drugog svjetskog rata dijelili privremeni prostor u zgradi Akademije znanosti i umjetnosti.
Pitanje prioriteta
Naznake nekih ambicioznijih muzejskih rješenja javljaju se tek iza 1945. kada se osniva Muzej narodnog oslobođenja (kasnije poznat kao Muzej revolucije) pri čemu nalog za sakupljanje građe iz narodnooslobodilačke borbe dobiva dosadašnji Povijesni muzej. Neobični nesporazumi izgleda dominiraju kada se radi o događajima nakon oslobođenja: prema interpretaciji muzeologinje Ankice Pandžić u jednom od rijetkih tekstova objavljenih o povijesti te institucije, “djelatnost Hrvatskog državnog povijesnog muzeja [1945.] gotovo je likvidirana. Održala se samo zahvaljujući nekolicini odgovornih i ustrajnih muzealaca, entuzijasta koji su i u tim okolnostima nastojali sačuvati muzejsku građu.” No kako saznajemo dalje, Povijesni muzej ne samo da nije ukinut, već je od 1952. ponovno pod upravom Akademije da bi ga 1962. preuzeo Narodni odbor grada Zagreba.
Već krajem 1950-ih Povijesnom muzeju je donirano današnje sjedište, palača Oršić-Rauch, ali kao privremeno rješenje. Novi Muzej revolucije naroda Hrvatske je pak smješten u Meštrovićev paviljon. U tom je smislu zanimljivo primijetiti da, ako je Povijesni muzej “jedva preživio” promjenu režima 1945. godine, Muzej revolucije nije preživio promjenu 1990-ih. Taj je muzej ukinut ili “spojen” s Povijesnim muzejom (sada kao državnom, a ne gradskom institucijom) koja je tako dobila i cjelokupni fundus Muzeja revolucije, a ostala u neadekvatnom prostoru koji joj je privremeno dala socijalistička vlast još 1950-ih. Narednih petnaest godina pitanje prostora za ovu novu-staru nacionalnu muzejsku instituciju očito nije bilo na listi prioriteta.
Tek 2007., u mandatu ministra kulture Bože Biškupića, Muzeju je dodijeljen prostor bivše Tvornice duhana Zagreb (TDZ). Za razliku od drugih zagrebačkih objekata devetnaestostoljetne industrijske baštine koju se sustavno (i planski) zanemaruje do propadanja (tvornica Badel, Paromlin, Bubara npr.), TDZ spada u očuvanije primjerke. Doduše, sama zgrada očuvala se primarno zahvaljujući kontinuiranoj proizvodnji duhanskih proizvoda od 1881. do 2006., kada je po nalogu novog vlasnika – TDZ-u dotad konkurentske Tvornice duhana Rovinj (Adris grupe) – proizvodnja, unatoč štrajkovima i otporima radnika i sindikata, prekinuta. Repovi vezani uz tu prodaju državne tvornice privatnom konkurentu te kasniji državni otkup napuštene nekretnine od novog vlasnika za 70 milijuna kuna još uvijek se vuku.
Muzej u raljama privatizacije
I nije taj kupoprodajni ping-pong između države i Adris grupe oko TDZ-a jedini privatizacijski skandal vezan uz zgradu. Prilagodba prostora u muzej se trebala odvijati po principu privatno-javnog partnerstva, o čemu je odlučeno za mandata Andreje Zlatar Violić. Povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, stručnjakinja za pitanja zaštite spomenika kulture, za Bilten objašnjava: “Petljanje i pripetavanje s muzejom smatram hrvatskom nacionalnim kulturnom sramotom. A skandaloznom ideju da se kapitalni kulturni projekt realizira prema modelu privatno-javnog partnerstva, kako je najavljeno 2013. godine. To neupitno upućuje na nezainteresiranost politike za kulturu, ili na poznate izgovore: nema novaca, pa će ‘uskočiti’ privatnik s osobitim smislom za kulturu. Što privatnik ima s tim muzejom? Što će mu se ondje ‘unajmiti’ u ime partnerstva, kakav će biti njegov utjecaj na muzej i – uopće zašto bi netko dao tako veliku svotu da se za deset godina bespovratno povuče?”
Zgrada TDZ-a danas zjapi prazna i propada. Doduše, u njezinom je dvorištu niknuo poslovni toranj Adris grupe, koji možemo svrstati u top tri najlošije interpolacije korporativne arhitekture u povijesnoj jezgri Zagreba. “Iza predimenzioniranog i arhitektonski mnogo pretencioznijeg poslovnog sklopa stoji moćna i bogata korporacija, koja u našem društveno-političkom sistemu može sve što hoće. Kad je država nemalim novcem od Adrisa kupila staru tvorničku zgradu, a prije nego što je 2007. raspisan natječaj za novu Adrisovu zgradu, trebalo je definirati odnos dvaju sadržaja i interesa: javnog, kulturnog i korporacijsko-poslovnoga. U tome je prednost, ili barem nužno poštovanje trebao dobiti muzej”, smatra Knežević.
Ovom temom mogla bi se pozabaviti ozbiljnija četa istraživačkih novinara da ta profesija nije na umoru. Ovako se njome bavi tek Državno odvjetništvo koje, doduše poprilično usporeno, čitav slučaj istražuje godinama. U međuvremenu, način na koji se sudbina jedne ovakve nacionalne institucije uvezala s privatizacijskim skandalom služi kao zanimljiva ilustracija i sudbine nacije u procesu “tranzicije”. Sav patriotski patos nije očito bio dovoljan da temeljne kulturne ustanove izbjegnu sistemska ograničenja položaja u kojoj se našla (ili u koju je bačena) cijela zemlja. S idejom da fundus Hrvatskog povijesnog muzeja zaslužuje da bude adekvatno izložen nije se teško složiti. No adekvatni tretmani ne samo muzeja, nego domaće kulture općenito, možda će zahtijevati još jedan širi društveno-politički zaokret, poput onih kakve je povijest Povijesnog muzeja već zabilježila.