U svojoj domovini Poljskoj, aktualni predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk često je nazivan nacionalnim izdajicom. Ovaj bivši poljski premijer je za vladajuću desnicu u toj zemlji simbol antipatriotskog europejstva, kozmopolitizma i spremnosti da se Nacija žrtvuje na oltaru kontinentalnog jedinstva. No pragmatični političar nema svugdje takvu reputaciju. Dapače, prošli ga je tjedan povjerenik za migracije Dimitris Avramopulos nazvao antieuropejcem, bijesno reagirajući na njegov govor u Europskom vijeću. Da stvar bude bizarnija, povod za ovu kvalifikaciju bilo je Tuskova sugestija da se samo države-članice mogu doista uspješno nositi s migracijom. Da podsjetimo, zbog sličnih je stavova aktualna poljska vlada pod prijetnjom sankcija.
Tuskova izjava možda je mig prema ekstremnoj desnici, ali je istodobno i priznanje da postojeći mehanizmi “solidarnosti” u zbrinjavanju izbjeglica ne funkcioniraju. Kao što ne funkcioniraju ni “dablinska pravila” prema kojima bi se tražitelji azila uvijek trebali prisilno zadržavati u zemlji članici u koju su prvu ušli. Naravno, očito je da većina izbjeglica ulazi na području Iberskog, Apeninskog i Balkanskog poluotoka pa inzistiranje da bi tamošnje zemlje morale zbrinuti ukupni broj izbjeglica izaziva njihov opravdani revolt. No zemlje poput Tuskove Poljske istodobno kategorički odbijaju bilo kakvu ideju da sudjeluju u međunarodnim obvezama prema izbjeglicama. Stoga se diskusije na najvišim tijelima EU već godinama vrte između birokratskog nonsensa i rasističkog idiotizma.
No ove dvije dominantne tendencije među europskim vođama ipak su našle neka zajednička rješenja: prije svega kroz projekt autsorsinga izbjegličke krize u Libiju. Naime, nakon europskog bombardiranja te zemlje 2011. godine, Libija je postala ključni centar transmediteranskih migracija. Svjesni njezine važnosti, europski su lideri sklopili niz dogovora s različitim lokalnim moćnicima koji su preuzeli kontrolu nad dijelovima Libije nakon urušavanja središnje vlasti. Time su, prema zaključcima organizacija Amnesty International i Liječnici bez granica, kao naručitelji izravno odgovorni za brutalna zlostavljanja i pljačku izbjeglica koje se odvijaju u koncentracionim logorima koje vode europski partneri u Libiji.
Zanimljivo, među europskim liderima nije se još našao nitko tko bi tu politiku nazvao antieuropskom.