Rast BDP-a i stabilnost javnih financija trebali bi navodno biti zalog uspješne ekonomske 2018. u Hrvatskoj. Međutim, niti su kriteriji uspješnosti društveno neutralni, niti bi rast i stabilnost javnih financija trebali biti ciljevi po sebi.
Glavna politička i ekonomska tema u Hrvatskoj ove godine bilo je poslovno urušavanje Agrokora. Iako se još uvijek nije rastavio na sastavne dijelove i postao plijen većih tržišnih aktera, o karakteru likvidacije i eventualnim posljedicama već se duže vrijeme nagađa. Zadnje vijesti javljaju da je sud u Londonu odbio zahtjev Sberbanke za međunarodnom arbitražom čime bi ova banka htjela naplatiti potraživanje od 1,1 milijardu eura.
Zahtjevi Sberbanke za upisivanjem na Agrokorovu imovinu u regiji stoje nešto bolje, ali sudski procesi još nisu okončani. Vrijednost imovine na koju bi se mogla upisati Sberbanka u Sloveniji, BIH i Srbiji procjenjuje se na 150 milijuna eura. Odgovor Ramljakove izvanredne uprave na ove procese bio je isključivanje Sberbanke iz konačne nagodbe vjerovnika i otpisivanje tražbina.
Agrokor – realnost kapitalizma na periferiji
To je samo jedna od borbi za Agrokorovo nasljeđe što su počele onog trenutka kad je usvojen Lex Agrokor, zakon kojim se nastoji osigurati njegovo bešumno nestajanje. Država je instalirala izvanrednu upravu, uvela moratorij na dugove i “kupila” 15 mjeseci za rješavanje krizne situacije. U tome zasigurno treba tražiti i razloge što se izbjegao kaos nereguliranog raspada, ali efekti na politiku i ekonomiju postat će jasniji kad istekne ovih 15 mjeseci.
Glavne borbe odvijat će se u sferama “visoke politike” s mogućnošću prelijevanja njihovih ishoda na državni budžet. Donošenjem Lex Agrokora, Vlada je preuzela upravljačku inicijativu, ali ne bez mutnih poslova i zakulisnih dilova u njegovoj pozadini. Lex Agrokor je mjera što stoji na pola puta između stečaja i nacionalizacije i prijeti da donese najgore od oba svijeta bez ijedne prednosti. Nacionalizacijom bi država preuzela dugove, ali i dobila mogućnost da pokaže sposobnost za razvojno upravljanje. Stečajem bi Agrokor prestao postojati, ali bez opasnosti da država snosi trošak duga. Ono što postaje sve izglednije su i nestanak Agrokor (ovo je samo formalno pitanje) i tužbe hedge fondova na teret državnog budžeta.
Još je prošli mjesec sa vrha Ciboninog tornja uklonjen Agrokorov logotip, stilizirano “A” što sjedi na jajetu, a time je i simoblički označen kraj iluzijama o nacionalnom kapitalu izgrađenom oko agro-industrijskog kompleksa. Stvarni kraj došao je pola godine ranije, onog trenutka kada je Vlada propustila nacionalizirati Agrokor. Nacionalizacija nije samo državno preuzimanje određene kompanije nego i mogućnost da se pokaže sposobnost razvojnog planiranja i upravljanja. Nacionalizacijom Vlada dobiva priliku usmjeravati ekonomiju i modelirati njezinu određenu putanju, ali postojeći političari to nisu u stanju ni misliti. Stoga ih se s pravom opisuje kao kompradorsku buržoaziju, izvršitelje tuđih korporativnih interesa za sitni vlastiti probitak.
Tamna strana sunca
Pored agro-industrijskog kompleksa, hrvatska ekonomija oslonjena je još na nekretninski biznis i turizam, dva neraskidivo povezana sekotra. Turizam je postao početak i kraj svake priče o razvoju i planiranju, primarno u formi neplaniranog urbanog kaosa i prirodne devastacije. Politički nesposobni misliti razvoj i sposobni samo izvršavati zahtjeve kapitala, ulogu planera prepustili smo privatnim investitorima, prije svega bankama koje investiraju u hotele i apartmane. Posljedica je da cijelo društvo sada živi za dva mjeseca sezone i stranog gosta, po mogućnosti poslovično rastrošnog Nijemca.
U prvih jedanaest mjeseci ostvareno je sto milijuna noćenja, a prihodi u turističkim objektima se procjenjuju na oko deset milijardi eura. Ne treba stoga čuditi donošenje novog Zakona o koncesijama i grabež za svaki metar obale, postavljanje ograda i naplaćivanje ulaza. Rentijerstvo cvjeta, profiti rastu, a politika podmazuje taj regresivni ekonomski, socijalni i kulturni model. U europskoj podjeli rada, hrvatskom društvu podijeljene su karte jeftine i izmučene sezonske radne snage, upregnute u žrvanj sitnijih i krupnijih poduzetnika u sferi smještaja i ugostiteljstva. To je nemilosrdna realnost života u privatnoj ekonomiji.
I dok ekonomija i društvo žive na turističkom džepu bogatog gosta, blizu dvije trećine domaćeg stanovništva nema novaca za otići tjedan dana na ljetovanje. No rast potrošnje doveo je do ekonomskog oporavka pa će rast BDP-a drugu godinu zaredom biti oko tri posto. Ipak ne treba smetnuti s uma da je to prije svega oporavak kapitala, oporavak zasnovan na leđima radnika, koji rade duže, izmučenije i neizvjesnije za puno manje novaca. Uski krug se bogati, a sve veći broj ljudi živi gore. To je cijena stabilizacije hrvatske ekonomije. Ali kako to opisuje ekonomist Kostas Lapavicas u vezi grčke ekonomije, to je stabilnost groblja. Život po inerciji, puko preživljavanje u vrijeme niskih očekivanja i prilika.
Državni budžet za 2018.
Ekonomski oporavak proizveo je i oporavak javnih financija. Nakon što je deficit budžeta pao na svega 0,8 posto BDP-a u 2016. godini, hrvatska država izašla je iz procedure prekomjernog deficita. Procjenjuje se da će deficit za 2017. godinu iznositi svega 0,6 posto BDP-a, a do 2020. godine mogao bi se dohvatiti i suficit. Bolje punjenje budžeta rezultiralo je i povećanjem potrošnje, pa će višak otići na borbene avione, izmjene kolektivnog ugovora ugovora za zaposlene u javnim službama (rast osnovice plaća za 4 posto) i demografske mjere (rast porodiljnih naknada).
No problem s javnim financijama nije u njihovoj stabilnosti nego u njihovoj svrsi. Stabilan proračun i stabilni javni dug postali su ciljevi ekonomske politike u uvjetima dominacije financijskog kapitala. Europska unija kao zaštitnica interesa kapitala strogo stoji na tim pozicijama. Otuda i dolaze procedure prekomjernog deficita i makroekonomskih ravnoteža kojima se države privode tome da osiguraju što manji deficit.
Cilj je osigurati nizak deficit budžeta. Nizak deficit postao je garancija da država ima novaca otplaćivati kamate bankama, a to pogotovo vrijedi za male i slabe ekonomije, kod kojih su rizici plasmana uvijek veći. Umjesto da budžet i javni dug budu instrumenti ekonomske politike, a njezini ciljevi javne investicije, zapošljavanje i razvoj, sve je okrenuto naglavačke. Žrtvuje se ekonomsko promišljanje i planiranje razvoja za interese financijskog kapitala.
Na vjetrometini privatnih interesa
Posljedica je nemogućnost aktivne ekonomske politike čak i kada se otvara prostor stabilnih financija u vrijeme ekonomskog rasta. Planirano uvođenje eura samo ide dodatno u smjeru zaštite financijskog kapitala, s ciljem da se državama oduzme montetarna poluga za vođenje ekonomske politike (iako je doduše ova već imobilizirana fiksiranjem tečaja kune i eura).
Na jednoj strani europska ograničenja, na drugoj najodurniji oportunizam domaće politike gurnuo je društvo na slabo reguliranu vjetrometinu privatnih interesa. Uništena ekonomska infrastruktura i potrgane socijalne veze jedino što ostavljaju iza sebe su strategije preživljavanja u uvjetima raširenog društvenog očaja. Nejednakosti je nemoguće savladati i one postaju sve veće.
Društveno poticanje razvoja, održivih proizvodnih struktura i tehnoloških inovacija ograničeno je blokiranim institucionalnim okvirom i nedostupnošću financija. U međuvremenu jaz između političkih elita i najširih slojeva raste. Državna birokracija ne razumije što se događa na terenu niti je interesira. Otpor establišmentu kao takvom dolazi kao posve logičan korak.