Europska povjerenica za digitalnu ekonomiju i društvo Marija Gabriel u ponedjeljak je održala sastanak sa svojim novim timom stručnjaka. “Trebamo europski pristup kako bismo izbjegli rizik fragmentacije”, ustvrdila je povjerenica najavljujući jedinstven pristup Unije problemu “lažnih informacija koje se šire zabrinjavajućom brzinom”. Ta europska inicijativa reakcija je na poteze u Francuskoj i Njemačkoj. Naime, francuski predsjednik Emmanuel Macron je početkom godine najavio nova zakonska rješenja koja će omogućiti uklanjanje sadržaja, korisničkih računa, pa čak i cijelih internetskih stranica koje budu proglašene “lažnima”. Sličan je zakon prvog dana ove godine na snagu stupio i u Njemačkoj, gdje se sada drastično novčano kažnjavaju izrazi govora mržnje na “društvenim mrežama”. No isto se opet odnosi i na puno mutniju kategoriju “lažnih vijesti”, a odgovornost za moderaciju sadržaja prebacuje se na tvrtku vlasnicu stranice na kojoj se sadržaj objavljuje.
S obzirom da je govor mržnje, uključujući i onaj na Internetu, u pravilu već ilegalan, očito je da se u najavljenim ili provedenim zakonskim promjenama prije svega radi o pojačanoj kontroli države nad ostalim sadržajem koji se objavljuje, dijeli i ostaje online. Drugim riječima, radi se o implicitnom uvođenju cenzure, htjeli to tako nazvati ili ne. Jer, termin “lažnih vijesti” koristi se za sadržaj koji inače nije nužno ilegalan. Ne uključuje trgovinu ilegalnih supstanca ili sredstava, ne uključuje dječju pornografiju ili zagovara fizičko nasilje, već samo dijeli određene interpretacije koje je država – po vrlo nejasnim kriterijima – odredila kao “lažne”. Da stvar bude gora, cijela operacija utvrđivanja Istine odvijat će se ne sudskim procesom, nego strojno. Bog je na Zapadu možda mrtav, ali apsolutne Istine sada određuje algoritam, mogli bismo pomisliti. No postupak je, osobito u Macronovim planovima, puno jednostavniji: “lažne vijesti” već su dugo samo šifra za rusku propagandu.
Širenje mode
Popularni ruski mediji poput Sputnika i RT-a su posljednjih par godina na osobitom udaru prozivki zapadnih političara. Iako se ovdje radi o prilično otvorenom prenošenju vanjskopolitičke agende ruske vlade, tamošnji se političari izgleda iskreno čude prigovorima svojih zapadnih kolega. Naposljetku, nema li baš svaka država koja drži do sebe globalni medijski servis usklađen s vanjskopolitičkog agendom vlasnika? Kako o Rusiji izvještavaju servisi poput Slobodne Europe ili BBC-a? Ako su Rusi “iznenađeni”, drugi su lideri puno spremniji da prihvate mig Europljana: zakone protiv “lažnih vijesti” uskoro uvodi dvadesetak zemalja, mahom onih pod kontrolom diktatora poput Turske ili Egipta. I to nije prvi put da možemo pratiti ovu dinamiku. Treba se podsjetiti: period nakon 2001. bilo je vrijeme poopćavanja termina “terorist”. Ako se na Zapadu pod tim mislilo prije svega na bombaše samoubojice, zapadni su saveznici u ostatku svijeta oznaku brzo proširili na sve svoje protivnike.
Slično je sada s “lažnim vijestima” koje se kao ideja doista šire “zabrinjavajućom brzinom”, tako da mogu uključiti sva mišljenja s kojima se pojedini političari ne žele suočiti. Uostalom, tko još ne zna da su RT ili Sputnik instrumenti Kremlja i propagandni servisi? Njihova uspješnost ne počiva toliko na lukavoj prepredenosti Rusa koliko na niskom povjerenju u zapadne medije i politički sustav općenito. A to nije problem koji se može riješiti cenzurom.