Dok se u nekim zemljama regije, primjerice Bugarskoj i Hrvatskoj, vode rasprave o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije, koja je tek prvi korak u borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Bosna i Hercegovina, koja je to napravila prije pet godina, suočava se s problemima u njenoj primjeni. Kao i sve države koje su Konvenciju ratificirale, BiH se obvezala poduzeti neophodne zakonodavne i druge mjere no njen upravno-administrativni kaos blokira rad brojnih službi – policije, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova, tužilaštava, sudova – i odražava se na zaštitu žena.
Taj se kaos prvenstveno očituje u pravnom statusu i radu prihvatilišta namijenjenih ženama i njihovoj djeci koji su ugroženi obiteljskim nasiljem. Trenutno u zemlji postoji osam takvih prihvatilišta, sigurnih kuća koje djeluju u okviru nevladinih organizacija, tri u Republici Srpskoj i pet na području Federacije BiH, no njihov način financiranja nije usklađen na državnoj razini. U RS-u ih financiraju Ministarstvo porodice (70%) i lokalne zajednice (30%), s tim da uplate iz entitetskog budžeta često kasne, i da pojedine lokalne zajednice ne ispunjavaju svoje obaveze. U Federaciji se sve razlikuje od kantona do kantona, a sredstva koja se u Federaciji izdvajaju za sve sigurne kuće ne mogu pokriti godišnje troškove niti jedne (to je oko 240.000 KM dok Federacija ukupno za svih pet izdvaja 160.000 KM) stoga se svake godine ove ustanove bore za opstanak, a neke su i na rubu zatvaranja.
Još gore po tom pitanju prolazi posebna administrativna jedinica, Brčko Distrikt, koji za razliku od entiteta, još nema zakon o zaštiti od nasilja u porodici, a ni sigurnu kuću. Nadležni iz Distrikta smatraju da je prijavljenih slučajeva premalo (prošle godine 19, a godišnji je prosjek inače 10 do 15) da bi se osposobila sigurna kuća pa Brčko ima dogovor sa sigurnim kućama u drugim gradovima u RS-u i FBiH u kojima borave žrtve iz grada i okolice.
Nažalost, otvaranje još jedne sigurne kuće u BiH ne bi bilo nepotreban trošak, s obzirom na siromašne smještajne kapacitete svih sigurnih kuća u državi, koje zajedno imaju samo 173 raspoloživa mjesta, i činjenicu da se u Bosni i Hercegovini godišnje evidentira oko 2.700 slučajeva nasilja u porodici te da između 300 i 500 žena upravo ondje traži sklonište.