Potez je toliko već puta ponovljen da je postao dio standardnog političkog repertoara u Hrvatskoj. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović “preseli ured” u neko manje mjesto, “među ljude”, i uputi kritiku Vladi, navodno iz pozicije tih ljudi, odnosno naroda. Ni ovotjedno preseljenje nije bilo lišeno skrbničke kritike. A ona otprilike glasi: makroekonomski pokazatelji su sve bolji, proračun sve uravnoteženiji, BDP raste, ali obični ljudi to ne osjećaju na svojoj koži. Vrijeme je da se to promijeni.
Naravno, nema spora da je Predsjednica u pravu. Taj raskorak je svima vidljiv. Ali, očekivano, nismo dobili nikakav program mjera, makar na razini najobičnije floskule, kojim bi se taj raskorak mogao smanjiti. Ovdje se samo radi o tome da Grabar-Kitarović koristi priliku kako bi se uprizorila kao zaštitnica običnog čovjeka. Naprosto je riječ o proračunatom PR-u na razini osnovne aritmetike: svaki Vladin podbačaj u popularnosti prevesti u rast vlastite popularnosti. Na to se sva njena politika svodi: za vrijeme SDP-ove vlade žešće i bez obzira, a sada doziranije.
Apokaliptični tonovi
I dok je u Hrvatskoj politička briga za raskorak između ekonomskih pokazatelja i socijalne situacije prepuštena PR timu Kolinde Grabar-Kitarović, u Sloveniji su se angažirali prirodni skrbnici za blagostanje “običnog čovjeka”: sindikati. Tako je jučer održan jednodnevni štrajk u javnom sektoru kojim se traži postepeno povećanje plaće. Prema procjenama, štrajkalo je oko 10.000 radnika, u zdravstvu i visokom obrazovanju, između ostalih djelatnosti, a štrajkačke aktivnosti će se nastaviti odvijati i u ostalim podsektorima.
Riječ je o sindikalnom udaru na politiku Vlade Mire Cerara. Naime, još 2012. u tamošnjem je javnom sektoru zamrznut rast plaća, a sve pod izlikom ekonomske krize i nužnosti stabilizacije javnih financija. No, od tada je prošlo šest godina i slovenska se ekonomija prilično oporavila, ako ćemo suditi po standardnim pokazateljima. To je bio dovoljan motiv sindikatima da ispostave zahtjev za ukidanjem te odluke i rastom plaća. Traže da u narednom vremenskom periodu, ovisno o dogovoru s Vladom, plaće narastu između 16 i 20%, kako bi se nadoknadilo “propušteno”.
Iz Vlade poručuju da su spremni za dijalog, ali i odbijaju sindikalan zahtjev kao nerealan. Po njihovom izračunu taj bi trošak za proračun iznosio oko milijardu eura. Ili riječima Borisa Koprnikara, ministra za javnu administraciju: “Kao društvo, to ne možemo preživjeti.” Primijetimo samo da su u krizno vrijeme sanacije slovenskih banaka, za proračun dosta skupljeg zahvata, apokaliptični tonovi išli u drugom smjeru: ako ne saniramo banke, kao društvo ne možemo preživjeti. Dakle, prioriteti su jasni.