“Pobjeda europskog Trumpa”: sličnim je naslovima dobar dio medija popratio tijesnu pobjedu Miloša Zemana na nedavnim predsjedničkim izborima u Češkoj Republici. Sedamdesettrogodišnji Zeman, koji je u subotu osvojio drugi predsjednički mandat (nakon što je odradio jedan premijerski u razdoblju od 1998. do 2002.), sam se potrudio da takvim interpretacijama da materijala. Puno prije nego je spomenuti građevinski špekulant i zvijezda reality-showova postala američki predsjednik, Zeman je već naveliko prostačio po češkom javnom prostoru, izazivajući skandale otvoreno vrijeđajući žene, LGBT osobe, muslimane i ostale manjine.
Dapače, još više nego Trump, Zeman je svoju “primitivnost” brendirao obraćajući se “tradicionalnim” muškarcima, koji po svim stereotipovima baš poput njega lančano puše i konzumiraju goleme količine alkohola, te koji se više ne osjećaju sigurno u svijetu gdje pozicije moći više nisu rezervirane samo za u čijem se životnom stilu mogu prepoznati. Iako su ti elementi njegove osobnosti posljednjih godina dodatno naglašeni, valja primijetiti kako Zeman nije uvijek u međunarodnim medijima bio prepoznat kao veliki problem. Ponovno slično Trumpu, njegov je šovinizam komentatorima očito znatno manji problem od njegove pretpostavljene bliskosti ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Proizvodi tranzicije
Prema sada već klasičnom narativu koji se ponavlja na svakim izborima u bilo kojoj zemlji Europe, Zeman predstavlja “populističku” opasnost kojoj se suprotstavlja autentično europejstvo, ovoga puta oličeno u bivšem predsjedniku Češke akademije znanosti Jiříju Drahošu. On je češkim biračima ponudio urbanu uljuđenost, snažniju vezanost uz Njemačku i SAD, i malo što drugo. No u osnovnim stavovima nije se dramatično razlikovao od svog konkurenta. Po pitanju migracija (koje su u Češkoj neznatne) nije se libio izražavati stavove o nespojivosti islama s “europskom kulturom” i poručivati kako Europa “ne može hraniti Afriku” (!)
Podudarnost u stavovima između dvojice kandidata nije pokolebala liberalne komentatore da Drahoša nazivaju “uglednim kemičarem”, a Zemana “bivšim komunistom“. Trideset godina nakon pada realsocijalizma, ideja hrabrih liberalnih disidenata suprotstavljenih autoritarnim orijentalnim konzervativcima očito teško umire. Čak i kada je sasvim kontrafaktualna. Jer, Zeman je upravo takav disident koji je odigrao ključnu ulogu u “rušenju komunizma”. Kasnih 1980-ih postao je jedna od vidljivijih ličnosti koje javno kritiziraju tadašnji sistem, da bi se brzo nakon toga angažirao u stranci Václava Havela i preko njezinih odmetnutih frakcija došao do pozicija moći.
Trideset godina otkad je Češka postala “slobodna zemlja”, njome vlada trojac koji čine predsjednik Zeman, zatim premijer u pokušaju i najveći češki tajkun Andrej Babiš te njihov povremeni podupiratelj, češki ultranacionalist japanskog porijekla (!) Tomio Okamura. Jedino što ih udružuje – osim privatnih poslovnih interesa – je slabo artikulirana ideologija antikomunizma, mizoginije i islamofobije. U tom smislu, Češka doista nije daleko od trendova na Zapadu, već ih na određeni način i anticipira. Ako se taj Zapad ne poklapa s očekivanjima onih koji su vjerovali u projekt tranzicije, to nije problem kojim će se Zeman previše zamarati.