Nakon raspada SFRJ, pitanja sukcesije imovine rješavala su se prvo jedinstvenim zakonima da bi potom bili zamijenjeni bilateralnim sporazumima. No, zbog kompleksnog ustroja BiH i nedavne povijesti odnosa s Hrvatskom, takav sporazum između dvije zemlje nikad nije potpisan, a prema nedavnim najavama, čini se da vrijeme rješavanja ovog problema ističe.
Ministar državne imovine Republike Hrvatske Goran Marić, predstavio je početkom siječnja u Saboru prijedlog novog Zakona o upravljanju državnom imovinom. Prema Marićevim riječima, novi je Zakon usmjeren na zaštitu i aktivaciju državne imovine kojom upravlja Ministarstvo i to u svrhu poticanja gospodarske aktivnosti i povećanja zaposlenosti, te stavljanja u funkciju neiskorištene imovine i nekretnina za koje nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi. Međutim, u tu “državnu imovinu” kojom se novi Zakon bavi, spada i imovina koju različiti pravni subjekti iz BiH (država, sindikati, preduzeća i dr.) potražuju u Republici Hrvatskoj već dugi niz godina.
Naime, prema ovom zakonu1 Ministarstvo je, do sklapanja odgovarajućeg međunarodnog ugovora, ovlašteno dati u višegodišnji zakup do najviše 30 godina nekretnine u zemljišnoknjižnom vlasništvu Republike Hrvatske na koje se primjenjuje zabrana raspolaganja i preuzimanja sredstava (Uredba o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju RH (Narodne novine, broj 40/92) i Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 35/94) ).
Pomenuta Uredba i Zakon doneseni su 1992., odnosno 1994. godine i odnosili su se na imovinu pravnih osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Danas se oni primjenjuju samo na imovinu subjekata iz BiH, s obzirom na to da je Hrvatska u međuvremenu sklopila bilateralni sporazum o imovinsko-pravnim pitanjima s Makedonijom i Slovenijom. Unatoč činjenici da su Ugovor o pitanjima sukcesije bivših zemalja SFRJ potpisale, između ostalih, i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i to davne 2001. godine, ovaj Ugovor ne sprovodi se godinama. U praksi, to znači da vlasnici iz BiH koji potražuju imovinu u Hrvatskoj zbog nepoštivanja Aneksa G ovog Ugovora, koji se odnosi na privatnu imovinu i stečena prava te nepotpisivanja bilateralnog ugovora između dvije države, već gotovo dva desetljeća nisu u posjedu svoje imovine. Ako Sabor uskoro usvoji novi Zakon o državnoj imovini, BiH bi na povrat imovine mogla čekati još 30 godina.
Pitanje sukcesije – bilateralni sporazumi
Iako se pitanje sukcesije i povrata imovine spominje pri svakom bilateralnom susretu zvaničnika dvije države, činjenica je da dijalog ne postoji. Dok se u Hrvatskoj novim Zakonom bave državna tijela uz svesrdnu podršku lokalnih samouprava kojima ovaj zakon najviše i pogoduje, u BiH pitanjem imovine u drugim bivšim republikama SFRJ, bave se entiteti i kantoni, te pojedinci i agencije iz tih entiteta i kantona. Državne vlasti ne uključuju se čak ni onda kada postoji realna mogućnost da milijunski vrijedna imovina ostane nedostupna još dugi niz godina. Tako je shodno generalnom ozračju potpune inertnosti i nezainteresiranosti, izostala i bilo kakva reakcija iz BiH kada je novi Zakon u pitanju. No, naravno, i takva reakcija dolazi s razlogom.
U BiH uvriježeno je mišljenje da najveći dio odgovornosti za nastalu situaciju snose upravo vlasti u Hrvatskoj koje, nepoštivanjem Ugovora o sukcesiji i inzistiranjem na Uredbi iz 1992. godine, onemogućavaju subjektima iz BiH upravljanje i raspolaganje ovom imovinom. “Sporazumom o sukcesiji predviđeno je da sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije nasljeđuju cjelokupnu imovinu nekadašnjih republika, bez obzira na to je li ona na njihovu teritoriju ili teritoriju neke druge države. Hrvatska je posljednja od svih novonastalih država 2004. godine u Saboru ratificirala ovaj sporazum, ali ga ne poštuje iako je riječ o međunarodnom ugovoru koji niti jedna zemlja ne može kršiti svojim zakonima ili uredbama”, ističe Senad Rahimić, pomoćnik direktora za pasivnu podbilancu Agencije za privatizaciju FBiH te dodaje da je Bosna i Hercegovina vratila gotovo svu imovinu koja je pripadala vlasnicima iz Hrvatske.2
Ipak, Rahimić potvrđuje da problem nije samo u odnosu Hrvatske naspram ove imovine, nego i vlastima u BiH koje su malo toga poduzele kako bi zaštitile i vratile svoju imovinu u bivšim jugoslavenskim republikama: “Pored činjenice da nemamo potpisan bilateralni sporazum o imovinsko pravnim-odnosima s Hrvatskom, čijem se potpisivanju protive predstavnici iz Republike Srpske zbog problema u rješavanju stanarskih prava izbjeglih iz Hrvatske, BiH nema niti jednu agenciju ili instituciju koja se ozbiljno bavi ovim pitanjem na državnom nivou osim Sektora za poslove sukcesije bivše SFRJ pri Ministarstvu financija i trezora”, kaže Rahimić. Donedavno BiH nije imala čak niti konačan popis imovine koju potražuje, a situaciju dodatno komplicira i neriješen pravni status titulara, primjerice sindikata, što je kroz godine ostavilo više nego dovoljno prostora da se u priču upetljaju i različiti mešetari koji su za neutvrđene iznose i donekle utvrđene načine, pokušavali, a neki čak i uspijevali, da dio imovine prodaju ili iznajme.
Primjeri kompleksnosti situacije
Među spornim primjerima nalazi se onaj iz općine Gradac, vjerojatno najboljeg primjera kompleksnosti nastale situacije. Prije rata, ova mala općina imala je čak 18 odmarališta, hotela i dugih nekretnina bosanskohercegovačkih i srbijanskih vlasnika. Danas su to derutni i ruševni objekti na atraktivnim lokacijama uz more, čiji status žele riješiti i općina Gradac i njihovi vlasnici iz BiH, no ne na obostrano zadovoljstvo. Pored Zabrane raspolaganja imovinom, veliki broj vlasnika iz BiH suočava se i s problemom dokazivanja pravnog slijeda. Tako primjerice Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH koji u općini Gradac potražuje dva objekta – Odmaralište trgovinskih radnika “Trgovci” i objekt Vile Bosanke , godinama nije u mogućnosti dokazati, a time niti uknjižiti vlasništvo nad ovim nekretninama.3 Iako u ZK izvatku stoji da je vlasnik objekta Republički sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti, današnji Sindikat nije priznat kao njegov pravni nasljednik. Naime, u bivšoj SFRJ sindikati su bili društveno-političke organizacije, a danas su u BiH registrirani kao udruženja. Ministarstvo pravde BiH još uvijek nije reguliralo njihov status nasljednika nekadašnjih republičkih sindikata i ne zna se hoće li se to i dogoditi.
Drugi, ilustrativni primjeri su Hotel “Đuro Salaj” i Odmarališta “Valter Perić”, također u Gracu, koje Agencija za privatizaciju FBiH bezuspješno pokušava prodati već godinama. Pravni sljednici hotela Đuro Salaj – SOUR-a “Titovi rudnici uglja” u Tuzli i “Aluminij” d.d. Mostar kao izvanknjižni suvlasnici ove nekretnine, opunomoćili su direktora Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine da potpiše kupoprodajni ugovor predmeta prodaje, jednako kao i JP Elektroprivreda BiH koja je izvanknjižni vlasnik odmarališta Valter Perić. I dok načelnik Matko Burić tvrdi da potencijalne investitore i kupce spaja s Agencijom za privatizaciju FBiH u cilju što skorijeg rješavanja statusa i stanja ovih objekata, ministar Marić u isto vrijeme čini upravo suprotno: “Neshvatljiva je neozbiljnost i samovolja države u ovom slučaju – kad nevlasnik oglašava prodaju nekretnine. Nijedan potencijalni kupac neće se moći uknjižiti kao vlasnik niti će ući u posjed takve nekretnine”, komentirao je u Dnevniku HTV-a ministar državne imovine i time vjerojatno zapečatio sudbinu Valterove i Đurine prodaje, barem za sada. Iz ovog primjera potpuno je jasno da će se sudska i pravna bitka oko ove imovine voditi još godinama pred domaćim i međunarodnim sudovima, kao što je to već i slučaj.
Bosanska šteta, hrvatska korist
Važno je dodati, da u Gracu, pored novog Zakona, bivšim odmaralištima bh. vlasnika prijeti i rušenje. Naime, načelnik Burić u razgovoru nam je potvrdio da je općina uputila zahtjev Ministarstvu za rušenje četiri objekta na području općine zbog derutnog stanja u kojem se nalaze i prijetnje koju predstavljaju za stanovništvo. O kojim je odmaralištima riječ nismo uspjeli saznati, ali ako se objekti sruše, zemljište na kojem su sagrađeni pripada Republici Hrvatskoj i time bi de facto ova imovina zauvijek bila izgubljena, osim ako njeni vlasnici iz BiH ne bi dobili obeštećenje, što se vrlo rijetko spominje kao mogućnost, iako je više nego jasno da se sva imovina neće moći vratiti (primjerice udio bh. vlasništva u luci Drvo Šibenik i dr).
Ukoliko bude usvojen novi Zakon o državnoj imovini RH, najviše će koristi imati jedinice lokalne samouprave u Hrvatskoj, smatra Marić, jer će aktivacija ovakvih objekata doprinijeti gospodarskom rastu i zapošljavanju i to kroz investicije, komunalne naknade, uplaćene poreze i prireze. No, nejasno ostaje kako je ministar zamislio da se objekti mogu dati u zakup i do 30 godina, dok se ne riješe imovinsko-pravni odnosi, a da to ne utiče na buduće i sadašnje vlasnike? Zamislimo investitora koji u općini Gradac primjerice želi uložiti u obnovu nekog od odmarališta, njegovu valorizaciju i kategorizaciju. Teško je povjerovati da bi i jedan investitor želio ulagati u hotel čije je vlasništvo pitanje međudržavnog spora ili koji bi se mogao vratiti prethodnim vlasnicima ako se u međuvremenu potpiše bilateralni sporazum o imovinsko-pravnim pitanjima. Investitor će naravno ulagati u onu nekretninu za koju zna da će je moći i otkupiti. Također, kako vjerovati ministru Mariću kada kaže da se ovakvim rješenjem ne zadire u vlasnička prava subjekata iz BiH, kada te vlasnike nitko nije obavijestio o ovakvoj odluci i kada njome na neodređeni broj godina ostaju zarobljeni u pravnom vakuumu, koji u ovom slučaju, na ruku ide samo Republici Hrvatskoj? Pitanje povjerenja u slučaju imovine doista je rijetko, pa tako ga je teško i očekivati u odnosu dvije zemlje čiji su dobrosusjedski odnosi samo floskula koju čujemo pri međudržavnim posjetama i tiskovnim konferencijama.
- članak 70. [↩]
- Marić je u Dnevniku HRT-a 27.11.2017 izjavio da ni Hrvatskoj nije vraćena sva njena imovina u BiH te naveo kako u BiH postoji niz nekretnina, primjerice Borova koji ima 400 poslovnih prostora koji su godinama uzurpirani. [↩]
- Objekt Vile Bosanke predmet je spora i unutar BiH. Naime, Agencija za privatizaciju FBiH tvrdi da objekt pripada nekadašnjim Željeznicama BiH, danas Željeznicama FBiH te da se kao takav nalazi u pasivnoj podbilanci ove kompanije. I dok Agencija već nekoliko puta Vilu Bosanku pokušava prodati, Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH ne priznaje ovakvu odluku i navodi da su u ZK izvatku upravo oni vlasnici ovog objekta. U međuvremenu, u Vili Bosanci i dalje žive izbjeglice – nekadašnji zaposlenici Zajednice za rekreaciju i odmor radnika BiH koja je sjedište imala upravo u općini Gradac. [↩]