Središnji atenski trg Sintagma bio je u nedjelju potpuno ispunjen prosvjednicima koji su nosili plavo-bijele grčke zastave. Taj događaj nastavak je pokreta koji pokušava zaustaviti dogovor oko grčkog priznanja susjedne Makedonije pod njezinim ustavnim imenom. Procjena broja sudionika razlikuje se od izvora do izvora (organizatori kažu preko milijun, policija oko 150 tisuća), no ono oko čega se svi slažu jest da su prosvjedi oko ovog pitanja već sad veći od onih protiv mjera štednje od 2009. do 2014. godine. Više ljudi navodno je uznemireno mogućnošću da se sjeverni susjed službeno naziva imenom pod kojim ga već priznaje velika većina država svijeta, nego svojevremeno strmoglavim padom realnih plaća i urušavanjem socijalne države.
Naravno, postoje znatne razlike: dok su raniji socijalni prosvjedi bili spontani, u organizaciji ovih nacionalističkih sudjeluje čitav niz vodećih institucija, od dijelova sigurnosnog aparata, preko Crkve do opozicijskih političkih stranaka: konzervativnih, socijaldemokratskih, liberalnih i – fašističke Zlatne zore. Općem nacionalnom jedinstvu u “obrani Makedonije” pridružio se i kompozitor Mikis Teodorakis (92), svojevremeno jedan od najpoznatijih međunarodnih simbola otpora grčkoj fašističkoj hunti 1960-ih i 1970-ih. Ovaj bivši član Komunističke partije je u nedjelju, okružen na pozornici nacistima od kojih su neki salutirali iznad njegove glave, mumljao sulude teorije o međunarodnim zavjerama protiv Grčke koju žele podijeliti kao Jugoslaviju.
Desna ljevica
Zapad je, prema Teodorakisu, izmislio nekakvu drugu Makedoniju kako bi razbio Grčku i kontrolirao Balkan. No ako se nekome čini da su ove fantazije samo bulažnjenja senilnog starca mogao bi se iznenaditi da uz takve teorije pristaje i dobar dio formalne grčke ljevice, poput spomenute Komunističke partije, koja čini parlamentarnu lijevu opoziciju vladajućoj Sirizi. Prema njezinoj “teoriji“, Makedonci su samo “izmišljena nacija”, koja nije “znanstveno utemeljena”, a proglašenje nezavisnosti države s makedonskim imenom zapravo je pokušaj NATO-a da preuzme dio Grčke. Nikome od velikih teoretičara ove partije očito nije ništa čudno u ideji da NATO razbija svoju članicu Grčku da bi “proširio” svoju nečlanicu Makedoniju. Čudni su putovi NATO-ovi.
Stvar je tim bizarnija ako se zna da je upravo Komunistička partija svojevremeno bila jedan od glavnih organizatora borbe za nacionalno oslobođenje Makedonaca, kako na sjeveru Grčke, tako i u susjednim zemljama. To je, uostalom, jedan od glavnih prigovora koji je godinama ostatak ljevice (uključujući Sirizu i njezine prethodnike prije dolaska na vlast) iznosio komunistima. Siriza je u međuvremenu, kao i u svemu ostalome, popustila međunarodnom pritisku pa “konstruktivno” nastoji riješiti ovaj problem, očekujući pohvalu međunarodnih ucjenjivača. No zato njezinu raniju poziciju ponavljaju “lijeve” frakcije Sirize, koje su se odvojile od te stranke zbog “izdaje” i sada pokušaju iskoristiti novi prosvjedni pokret kako bi ojačale otpor svojim bivšim drugovima.
Novi zaokret
Ideja da se milijun i pol etničkih Makedonaca lukavo lažno predstavlja i prikriva svoju pravu nacionalnost samo da bi u korist Amerike oštetili grčku naciju očito još uvijek ima veliku popularnost među grčkim ljevičarima gotovo svih boja. I ta činjenica nije beznačajna u trenutku kada se na bizaran način grčki ultranacionalizam hrani socijalnim nezadovoljstvom koje je posljedica Sirizinih liberalnih politika. Nacionalistički prosvjedni pokret već je ojačao fašiste i ohrabrio ih u razbijanju nekoliko skvotova i ljevičarskih centara. Ako je Sirizin mandat obilježen antisocijalističkim politikama pripremio teren za ovu prosvjednu eksploziju ekstremne desnice, šovinizam ljevice u pogledu makedonskog pitanja mogao bi toj desnici pomoći da dođe na vlast.
Nije stoga čudno što pojedini komentatori već najavljuju da grčka politička scena nakon “lijevog zaokreta” 2012. godine sada doživljava svoj “desni zaokret”. Ni on neće, po svemu sudeći, dovesti u pitanje snažnu euroatlantsku orijentaciju Grčke niti će zaustaviti politike privatizacije i rezanja socijalnih prava, ali bi mogao učiniti puno u smjeru trajnog pokapanja svake socijalne i demokratske opozicije režimu mjera štednje poškropljenog svetom vodicom grčkog nacionalizma. A taj bi razvoj dobar dio grčke ljevice očito mogao prihvatiti jednako ponizno kao što su svojevremeno podržali Sirizinu politiku “promjene bez promjene”.