Slobodno kretanje unutar Europske unije olakšalo je bugarskim radnicima potragu za poslom na Zapadu istovremeno kada je pritisak “konkurentnosti” plaće i radne uvjete u Bugarskoj učinio neprivlačnima. Poslodavci stoga traže olakšavanje uvoza stranih radnika. To, međutim, otvara više problema nego što ih rješava.
Jedna od standardnih žalopojki predstavnika bugarskog kapitala je ona kako ima puno radnih mjesta, ali nema onih koji žele raditi. To se doduše ne vidi u stopi nezaposlenosti, koja je i dalje iznad prosjeka Europske unije, no i to je samo još jedna ilustracija činjenice da su bugarski radnici lijeni, tvrde poslodavci. Rješenje koje se nudi je uvoz radnika iz zemalja koje nisu članice EU, po mogućnosti “etničkih Bugara” iz siromašnijih Europskih zemalja, ali mogu poslužiti i Vijetnamci i Indijci. Nedavno je ova ideja ponovno promovirana pod izgovorom “usklađivanja sa zakonodavstvom EU”. Četiri poslodavačke udruge zahtijevaju da se domaći zakoni usklade s europskim direktivama koje se bave mobilnošću visoko kvalificiranih radnika i studenata. Pritom su se upustili u vrlo kreativnu interpretaciju tih direktiva.
Za početak, prema trenutnim zakonima, državljani trećih zemalja mogu činiti do deset posto zaposlenih u nekoj lokalnoj tvrtki. Ukoliko postoji nedostatak domaće kvalificirane radne snage, poslodavac može o zapošljavanju stranaca konzultirati sindikate, ali nakon što je utvrdio da domaće tržište rada ne može pokriti njegove potrebe. Poslodavci su ovu odredbu o konzultiranju sindikata htjeli ukinuti, a kvotu stranih radnika podići na trideset posto, da bi kasnije rekli da će se zadovoljiti i s dvostrukim povećanjem. Osim toga, trenutni zakoni štite strane radnike od pretjerane eksploatacije i lokalne radnike od dampinga tako što određuju minimalnu visinu plaće za radnika u odnosu na godinu ranije. Poslodavcima ta razina ne odgovara i nastoje da se ona prepolovi, pozivajući se na europske direktive.
No njihovo pozivanje na direktive je na staklenim nogama, između ostalog jer se oni žale na manjak sezonskih radnika u turističkom, poljoprivrednom i građevinskom sektoru, dok se europska pravila zapravo odnose na migracije visokokvalificiranih radnika. Poslodavcima se ipak planira izaći u susret: vize za sezonske radnike produžit će se s tri na devet mjeseci, dok će radne dozvole za strance koje su do sada vrijedile tri godine biti produžene na pet. Osim toga, olakšat će se davanje državljanstva “etničkim Bugarima” te pojednostaviti i pojeftiniti administrativna procedura zapošljavanja stranaca. No to ne zadovoljava sasvim poslodavačke apetite, koji se u borbi protiv ostalih ograničenja pozivaju i na direktive koje reguliraju razmjene studenata i znanstvenika.
Siromašniji od siromašnih
Kako objašnjava sindikalistica Vanja Grigorova, iznenadna briga poslodavaca oko usklađenosti domaćeg zakonodavstva s onim europskim posljednjih godina posljedica je emigracije bugarskih radnika, a ne ekonomskog rasta ili smanjenja nezaposlenosti. Ako je nekada oko 150 ljudi konkuriralo za jedno otvoreno radno mjesto, danas ih je svega 23, što radnicima daje nešto veću moć u odnosu na poslodavce koji se sad trebaju natjecati za sve manji broj radnika. A to natjecanje može povremeno preuzeti i oblik pritiska za povećanje plaća i poboljšanje radnih uvjeta. Dakako, poslodavci predosjećaju ovu situaciju i sada je u panici nastoje zaustaviti. To je jedini razlog zašto su obnovili napore da liberaliziraju domaće tržište radne snage i nadoknade “nedostatke” zapošljavanjem radnika izvan EU.
Bugarski poslodavci tako se pokazuju kao selektivni zagovornici slobodnog tržišta: ako domaće tržište radne snage dovede do povećanja plaća onda je nužno intervenirati kako bi se kapitalu osigurali radnici iz zemalja koje su siromašnije od “najsiromašnije zemlje Unije”, kako glasi kliše. Dakako, uzrok slabe zainteresiranosti radnika za radna mjesta u Bugarskoj ne leži u lošoj radnoj etici, nego slabim nadnicama za rad i još gorim radnim uvjetima koji se nude. Domaći kapital ne može prihvatiti svoju odgovornost za ove katastrofalne uvjete i pretvaranje Bugarske u izvor jeftinih radnika za strane zemlje. Od 1989. zemlja je izgubila skoro dva milijuna ljudi.
Slučajevi na koje povremeno upozoravaju sindikati pokazuju zašto: radnici jedne prijevozničke tvrtke, nedavno je objavljeno, bili su prisiljeni da dijele jednu malenu prostoriju za spavanje s još devet ljudi, a prekovremeni sati i dnevnice bile su im uskraćene. Razinu odvojenosti poslodavaca od stvarnosti dobro ilustrira i slučaj vlasnika Walltopije, tvrtke koja samu sebe opisuje kao “vodećeg proizvođača zidova za penjanje”. On je naime nedavno kategorički demantirao “glasine” da u njegovoj tvrtki postoje “toliko smiješno niske plaće kao one od 400 eura”. Samo da bi mu se onda javno pokazali njegovi oglasi u kojima se nudi zaposlenje i za manje od toga. Takve plaće doista jesu preniske za bugarske prilike, no to je ono što se nudi. S obzirom da ih malo tko želi prihvatiti, rješenje su neki još siromašniji stranci.
Eufemizam za tržište
Razlike u plaći između zemalja Unije su goleme, kao i one između članica i nečlanica EU. U Ukrajini je npr. minimalna plaća dva i pol puta manja od one u Bugarskoj. Stoga ne čudi da poslodavci pokušavaju ove razlike koristiti da bi ostvarili pritisak prema snižavanju plaća i pogoršanju radnih uvjeta. U ovome dobivaju punu podršku trenutne vladajuće koalicije, uključujući i ekstremnu nacionalističku desnicu. Ona se osobito istaknula u pokušajima da ispuni želje kapitala, iako se inače agresivno suprotstavlja “imigraciji”, odnosno prolasku izbjeglica iz Sirije kroz Bugarsku. Za one koji se bore za zaštitu radničkih prava situacija je kompliciranija: kako postaviti zahtjev, a da on ne bude neka borba protiv mogućih novih migrantskih radnika iz siromašnijih zemalja?
Naravno, “mobilnost” kakvu traže poslodavci nema nikakve veze s internacionalizmom, već je riječ o pokušaju zaoštravanja konkurencije za mizerno plaćena radna mjesta. U tom smislu, mobilnost ima sličnu funkciju kao termin “korupcija”. Kad god se nastoji umanjiti državni utjecaj na neki aspekt tržišta zaziva se borba protiv korupcije, a kada se nastoji smanjiti plaće poslužit će jednako atraktivni termin mobilnosti. Poklapanje između tržišta i mobilnosti nigdje nije vidljivije nego u akademskim poslovima. Nekada su sveučilišta sama stvarala svoje kadrove. Danas postoje pravila koja ograničavaju zapošljavanje vlastitih studenata što mlade znanstvenike tjera da se zapošljavaju po lošim uvjetima na drugim institucijama. Tu je “mobilnost” zapravo samo eufemizam za tržište rada.
U situaciji ovakvih razlika između zemalja, mobilnost dovodi do velikih neravnoteža. U Bugarskoj je osobito akutan problem nedostatka medicinskog osoblja koje u velikom broju odlazi na rad na Zapad. Ispada da Bugarska zapravo subvencionira zemlje poput Njemačke kojima pruža obrazovane i jeftine radnike koje je školovala o svom trošku. Jedino rješenje kojeg se odgovorni mogu domisliti je da Bugarska nađe neku zemlju kojoj bi mogla učiniti isto. Zaštita radničkih prava naravno ne znači zatvaranje granica i onemogućavanje strancima da dobiju državljanstvo. Nitko nije osobno kriv što traži bolje radne uvjete u stranoj zemlji i stoga migrantski radnici ne bi trebali biti kažnjavani. Ali mobilnost ipak treba biti regulirana, preko regulacije kapitala i tržišta, a radi zaštite i domaćih i stranih radnika.
Dodatni je cilj naravno raditi na konvergenciji radnih uvjeta u različitim zemljama putem financijskih transfera prema Istoku, što jedino može učiniti teške i stresne radne migracije manje nužnima za radnike.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović