Ekonomska eksploatacija svemira zasigurno ne predstavlja neku daleku, nezamislivu budućnost. Najprepoznatljivija figura u tim nastojanjima jest američki poduzetnik Elon Musk. Kako bismo razumjeli domet njegove uloge, valja prije svega objasniti društveni, politički i ekonomski kontekst u kojem se profilirao.
Orbitom oko Zemlje od utorka 6. februara 2018. kruži crveni kabriolet Tesla Roadster za čijim volanom sjedi lutka Starman u astronautskom odijelu i iz čijeg se radija na loop vrti pjesma Space Oddity Davida Bowiea. Roadster i Starman izbačeni su iz SpaceX-ove rakete Falcon Heavy prekjučer lansirane iz Cape Canaverala na Floridi u SAD-u. SpaceX (SAD) je privatna kompanija za svemirska istraživanja u vlasništvu Elona Muska koja je, sa zakašnjenjem od pet godina, izvela testni let najveće rakete koju Zemlja trenutno posjeduje – Falcon Heavy (FH). Ono što FH čini najvećom, ali i najboljom raketom ikad izgrađenom omjeri su težine same letjelice, teretni kapacitet, reducirana količina goriva potrebna za lansiranje i dijelovi rakete dostupni za višekratno korištenje. Sve to rezultiralo je višestrukim pojeftinjenjem lansiranja u svemir.
Svakako, na prvi pogled radi se o potpuno besmislenom činu čiji je jedini ishod stvaranje svemirskog smeća u orbiti oko Zemlje. Prvo što treba pojasniti svima koji se boje da će ih Roadster “lupiti u glavu” ili pasti u njihovo dvorište, jest da se automobil ne nalazi u geostacionarnoj orbiti (dakle nije zahvaćen Zemljinom gravitacijom) već pluta u međuplanetarnom prostoru s potencijalnom orbitom prema asteroidnom pojasu, što je usput rečeno, najisplativija kapitalistička destinacija prepuna asteroida sačinjenih od dragocjenih resursa (litij, dijamanti, drugi rijetki metali…) koji su nam sve potrebniji za održavanje suvremenog načina života na Zemlji. Asteroidni pojas današnjim generacijama nudi znatno veće mogućnosti od onih što je europskim društvima dalo osvajanje Amerika i Indije.
Osim kursa prema materijalnim bogatstvima u svemiru oko Zemlje, drugi važan aspekt ovog naizgled nevažnog čina jest činjenica da je auto slobodno lansiran bez nekih pravnih zapreka i pretjeranih dozvola. To otvara brojna politička, društvena i ekonomska pitanja na koja ni ljevica, a ni mainstream zasad nemaju previše odgovora. Stoga ovaj tekst treba čitati u ključu otvaranja rasprave, a ne konačnih mišljenja. Pitanje regulacije “zemaljskih odnosa” u svemiru otvara svojevrsnu Pandorinu kutiju. Bilo da se radi o odnosima SAD-a i Rusije ili Irana, Indije, Kine, ili Saudijske Arabije te Europske unije među svima njima, razumijevanje ali i demokratska svijest o temi i njezinim dosezima – u našim životnim vjekovima – nije javno adresirana ni artikulirana. Dok se formalno pretvaramo da prostor svemira i svih blaga koja leže u našem Sunčevom sustavu stoji u ingerenciji Ujedinjenih Naroda, zapravo u praksi, svatko lansira što hoće i ovisno o vlastitoj ekonomskoj moći. Zemlje kriju svoje interese jedne pred drugima, otvarajući prostore za teorije zavjere, a javnost zapravo ne zna što se točno i u kojoj mjeri lansira u svemir. I bez Elona Muska i njegovih “megalomanskih” ili “vizionarskih” planova broj satelita u orbiti Zemlje sve je veći (u orbiti oko Zemlje trenutno se nalazi oko 4.600 satelita). Njihovi vlasnici su kako pojedine zemlje tako i sve veći broj privatnih kompanija, posebno npr. telekomunikacijskih. Iako UN ima formalnu ingerenciju, on zapravo ne zna što se krije iza kojeg “komunikacijskog satelita” i krši li ijedan od njih načela zabrane militarizacije svemira (Sporazum o očuvanju svemira potpisan je 2006. godine u UN-u). Dok se prosječnom čitatelju ovo sve čini kao science-fiction, moramo upozoriti da se radi o aktualnim raspravama, koje bi uskoro mogle postati akutne.
Kritika s ljevice
Bilo da se radi o lijevim raspravama na Redditu ili tekstovima na jednom od najboljih ljevičarskih portala – Jacobinu, postojeće rasprave o Elonu Musku, vlasniku SpaceX-a, Tesla Motors-a i Solarcity-ja u pravilu su parcijalne ili postavljene bez prevelikog obzira prema povijesti i društvenom kontekstu u kojima su firme nastale. Ponekad su čak i poražavajuće kratkovidne, kao kad se radi o primjeru demokratskih mogućnosti koje otvara skladištenje solarnog napajanja i poželjnim posljedicama koje to može imati po globalnu energetsku mrežu. Gdje neoprezni kritičari vide privatizaciju (već globalno privatizirane električne mreže) može se isto tako vidjeti i njenu potpunu demokratizaciju i decentralizaciju. Razlika, kao i obično, leži u demokratskoj moći. Primjerice, skladištenje solarne energije u baterije trenutno se čini kao nužan demokratski preduvjet za besplatnu i svima dostupnu struju. Djelovanje Solarcityi-ja u Portoriku, Australiji i Nevadi ne doprinosi akumulaciji profita nastalog iz prodaje struje (to čini prodajom sustava prikupljanja i skladištenja), već zapravo čini suprotno: osim što demokratizira, on također izvrće i čini izlišnima postojeće mehanizme naplate struje. Utoliko je jedina prepreka početna cijena koja se, podsjetimo, lako isplati uštedama na energetskim računima.
Lijevi prigovori na Elona Muska i SpaceX očekivani su i mahom opravdani, međutim, ipak parcijalni. Setovi kritika polaze od onih temeljnih – kršenja radničkih prava, reduciranog sindikalnog organiziranja, iznosa plaća, podugovaranja, akumulacije tuđih znanja i javno-privatnih partnerstava. U tom kontekstu ovi su prigovori zapravo nužan i dovoljan uvjet za pripadnost kategoriji “kapitalist”. Kao takvi oni su dovoljni da se nekoga diskvalificira iz kategorije “revolucionara”, stoga načelni prigovori o njemu kao “kapitalistu” ne stoje jer nitko ga niti ne pokušava prikazati kao revolucionara. Podsjetimo da je istoj kategoriji pripadao i Friedrich Engels, čije poželjno političko djelovanje ne poričemo, usprkos pripadnosti toj kategoriji. Bez grandioznih namjera u usporedbi spomenutog dvojca, i izvođenja pogrešnih analogija, odmah treba reći da se Musk, za razliku od Engelsa, ne bavi politikom, barem ne artikulirano i ne svjesno, već njegove poslovne ambicije imaju puno veći politički učinak od onih Engelsovih. Međutim, iz njegovih ciljeva i djela neke se političke namjere mogu povremeno otkriti – poput izjave da se osobno zalaže za direktnu demokraciju na Marsu.
Dovođenje Muska i Engelsa u vezu ovdje ima za cilj samo privremeno ostaviti sa strane set prigovora koji se tiču društvene pozicije pojedinog kapitalista. Zbog toga što ova rasprava nadmašuje tu dimenziju. Za razliku od Engelsa, Musk zaista premalo pozornosti posvećuje društveno-političkim aspektima svog rada. No, ne može sva budućnost ležati na samo jednoj osobi. Kritika sadašnjosti i organiziranje budućnosti posao je lijeve kritike i društveno-humanističkih znanosti koje su pak zbog nametnutih im ograničenja (redukcije financiranja) zanemarile ogroman broj društvenih tema na koje ne nude pravovremene odgovore. Drugim riječima, vrijeme za dati svoju viziju eventualne i zasad hipotetske kolonizacije Marsa, nije kad prva posada sleti na Crveni planet, već sada, dok se misija tek priprema (slijetanje prve posade može se očekivati oko 2030-ih godina iako Musk to najavljuje za 2022.-2024.).
Kontekst svemirskih istraživanja
Dok će mnogi lijevi kritičari kazati da je Elon Musk tipičan produkt neoliberalizma, možda bi bilo ispravnije na njega gledati kao na neželjeni ishod neoliberalizma. Za razliku od brojnih drugih područja organizacije društva gdje je pritisak privatnog kapitala bio toliko snažan da je država kapitulirala i prepustila pojedine svoje sektore tržištu, u kontekstu svemirskih istraživanja, stvar je nešto drugačija. Iako je NASA odustala od svemirskih misija nakon programa Apollo i relativnih neuspjeha Space Shuttle-a (izgubili su dvije letjelice s posadom – Challenger i Columbia) koji su bili izrazito skupi i jako nesigurni za ljude, najvažniji društveni razlog odustajanja od svemirskih istraživanja zapravo je kraj Hladnog rata i manjak pritiska komunističke konkurencije koja je prijetila osvajanjem svemira. U nekom trenutku, taj se manjak konkurencije pretvorio u kooperaciju pa je astronaute na Međunarodnu svemirsku postaju (ISS) počeo prevoziti ruski Sojuz. Zbog apsolutnog monopola u polju transporta ljudi u svemir, Rusi su mogli proizvoljno postavljati cijene svemirskih letova. Tako je najjeftiniji let Sojuza sa Zemlje do ISS-a koštao 21 milijun dolara, a najskuplji 81 milijun. Kažimo i da su cijene lansiranja SpaceX raketa u startu najjeftinije na tržištu, dok predviđanja za letove recikliranih raketa procjenjuju dalje snižavanje cijena.1 Očekivanja su da reciklirana raketa može sniziti cijenu lansiranja za otprilike 30 posto.
Kao što smo rekli, padom željezne zavjese globalni interes za svemirska istraživanja se smanjuje, no još je važnije kazati kako je NASA s privatizacijom svemirskih istraživanja počela u periodu američkog predsjednika Ronalda Regana i početaka neoliberalnog perioda. Do kraja mandata Georgea H.W. Busha (1989.-1993.) projekt je već bio mrtav. Zatim se na tom polju ništa ne događa idućih 20 godina do pojave SpaceX-a kada je neoliberalizam već u punom zamahu, a svjetska ekonomija se uz pomoć mjera štednje oporavlja od velike krize iz 2007.-2008. godine. Američki predsjednik Barack Obama provodi novi krug privatizacije i liberalizacije svemirskih istraživanja 2011. godine i prisiljava NASA-u na javno-privatna partnerstva poput ovih s SpaceX-om ili onih s Boeingom.
Politička ili poslovna strategija?
Elon Musk tako na scenu stupa s već unaprijed pripremljenom pozornicom i odgovornost za postojanje JPP-a ne leži na njemu osobno, već je pitanje što u takvom okruženju čini s javnim sredstvima koja mu stoje na raspolaganju. Univerzalni odgovor je da izume daje kao open source. Patenti Tesla Motorsa postali su svima javno dostupni 2014. godine, a za izume SpaceX-a Musk kaže da uopće nisu ni patentirani, no nisu javno dostupni jer su zaštićeni Pravilnikom o međunarodnom prometu naoružanjem (ITAR). Neki autori tumače da se ITAR-ova ograničenja primjenjuju na neameričke subjekte, dok su američkima dostupni, drugi upozoravaju da nije sve transparentno u Muskovom pristupu patentima; primjerice njegovo objašnjenje da patenti čine kompanije podložne tužbama. Kritičari radi toga upozoravaju da ne treba imati iluzije o tome kako Musk dobre stvari radi zbog svojih političkih uvjerenja, već da na umu ima poslovnu računicu. Princip slobodnog pristupa ne šteti poslovanjima, pokazalo se to u primjerima brojnih kompanija, a pokazuje se i u slučaju Tesla Motorsa koji i dalje ima veliki broj komercijalnih kupaca zainteresiranih za kupnju njihovih opensource-anih litij-ionskih baterija.
Ekonomsku računicu na umu imaju i druge privatne kompanije koje se bave svemirskim istraživanjima. Na primjer Deep Space Industries i Planetary Resources koji su fokusirani na rudarenje asteroida, zatim Blue Origina čija je misija svemirski turizam, ili pak Moon Express te Boeinga koji želi svoju primarnu djelatnost proširiti na Sunčev sustav. Pritom još treba imati na umu da ono što Elona Muska čini “destiliranom verzijom” kapitalista jeste upravo ono djelovanje koje rezultira općom i javnom koristi. Iz NASA-inih istraživanja razvio se veliki broj općedruštvenih primjena od ekrana pametnih telefona preko novih materijala do optičkih kablova. Stoga u kontekstu SpaceX-a i Tesla Motorsa, ako znanje dobiveno uz pomoć javnih sredstava ostaje opće-društveno dostupno – je li snaga standardne kritike s lijeva dovoljno snažna? Ne živimo u društvu u kojem je sve vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju društveno, već mahom privatno, ograničeno i kontrolirano. Open source znanja u kontekstu svemirskih istraživanja stoga treba promatrati kao građenje prema socijalizaciji – zasad znanja, a jednog dana možda i sredstava za proizvodnju. I ovdje ponovo, gradimo odozdo.
Radi toga, i radi dugoročnih društvenih strategija nužno je pravovremeno postavljati ova pitanja i pokretati javne rasprave. A mjesto ljevice u svemu ovome je da za promjenu ne djeluje reaktivno, kad je već kasno, nego da progresivno makar “doniranjem argumenata” sudjelujemo u raspravi o načelima budućeg društvenog ustrojstva. Da ne donosimo a priori vrijednosne sudove već da nudimo konkretne analize. U kontekstu rasprave o kolonizaciji svemira naša je uloga da namećemo pitanja poput pravne regulacije svemirskih putovanja, inzistiramo na dogovorima o načelima vlasništva budućih rudarskih kolonija, raspodjeli tako dobivenog profita i daljnjeg razvoja društva, a s obzirom na nove, vanzemaljske, izvore bogatstava. Prilikom kritiziranja Elona Muska zbog niskih plaća inžinjera, zbog zabrane sindikalnog organiziranja, zbog prevelikog broja podugovarača trebamo imati na umu i pozitivne posredne i neposredne društvene učinke koje ta radna zajednica proizvodi.