Zemlje europske periferije trebale bi prema najavama uskoro dobiti novu vladu. Ne, dakako, vladu u svojim nacionalnim glavnim gradovima, već onu u Berlinu, gdje je to doista važno. Razina medijske pažnje to ne odražava, ali na donošenje nacionalnih proračuna u malim zemljama članicama EU proteklih godina više je utjecao njemački pritisak na zadržavanje “fiskalne discipline” nego npr. lokalni sindikalni pritisak na ublažavanje mjera koje su katastrofalno oštetile socijalni standard na europskoj periferiji tijekom desetljetne krize. Nitko to nije zapisao ni u jedan ustav, ali Wolfgang Schäuble je cijelo to vrijeme bio neslužbeni ministar financija europske periferije, a o poštivanju upravo njegovih naredbi ovisila je stabilnost svake pojedine – samo nominalno suverene – nacionalne vlade. Već samo primjer Grčke o tome rječito govori.
U tom je smislu važno da je u berlinskim koridorima moći po svemu sudeći došlo do sitne, ali važne promjene. Demokršćani dugogodišnje kancelarke Angele Merkel (na vlasti od 2005. godine) sklopili su sporazum s njemačkim socijaldemokratima o još jednoj vladi “velike koalicije”, trećoj pod predsjedanjem Merkel. Na prvi pogled, ništa novo. Unatoč strogoj “fiskalnoj disciplini” na kojoj inzistiraju demokršćani, a koja u prijevodu znači oštre antisocijalne politike u korist kapitala, formalna ljevica nije ni dosad imala problema da s njima formira vladu. Dapače, iako su socijaldemokrati u nekoliko navrata (2009., 2013.) mogli formirati vladu s drugim “lijevim” strankama, uporno su odbijali takvu mogućnost. No suočeni s padom popularnosti, pred izbore održane u rujnu prošle godine obećali su zaokret.
Zabrinjavajući nesrazmjeri
Pod vodstvom novog predsjednika, socijaldemokrati su se trebali pretvoriti u oštrog kritičara i ozbiljnog konkurenta Merkel. No plan se ipak poremetio kad je postalo jasno da Merkel neće moći formirati novu vladu bez njih. Umjesto obnove “borbene socijaldemokracije”, tako smo dobili samo nastavak pada kredibiliteta, a onda i rejtinga stranke. Ipak, pritisci nezadovoljnih članova i simpatizera su se osjetili na koalicijskim pregovorima. Tako su socijaldemokrati neočekivano “dobili” mjesto ministra financija koje bi trebao zauzeti hamburški gradonačelnik Olaf Scholz. On je pak već najavio da “Njemačka neće diktirati ekonomske politike drugim zemljama eurozone”. To bi doista bio ogroman zaokret, iako nije jasno kako bi sam po sebi izmijenio npr. mastriški sporazum, koji već regulira razine deficita.
No i Scholzova pozicija još je uvijek upitna. Naime, čak i uz povećane ustupke nije izvjesno da će se nova velika koalicija doista i uspostaviti. Nju tek trebaju potvrditi članovi Socijaldemokratske stranke na unutrašnjem referendumu, a kampanja protiv novog sporazuma, koju uglavnom vodi omladinsko krilo stranke, upravo se zahuktava. Prema disidentima, aktualno vodstvo nepopravljivo diskreditira stranku, a nemaju previše vjere ni u stvarnu predanost nove vlade socijalnijim politikama. Sudbina politike “oštre štednje” u Europi tako naizgled ovisi o unutarnjoj dinamici jedne njemačke stranke pred raspadom. Nikome u cijeloj polemici očito ne pada na pamet da je nešto suštinski pogrešno u aranžmanu u kojem manje od 500 tisuća njemačkih socijaldemokrata odlučuje o sudbini više od 500 milijuna stanovnika Unije.