Vučić sletio u Zagreb, počeo padati snijeg – taj jutrošnji naslov na portalu Index najbolje dočarava prirodu medijskog tretmana posjeta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Lišeni jasne pozadinske motivacije posjeta i prognoze relevantnog političkog učinka, promatrači su se naprosto opredijelili za čitanje “suptilnih znakova”, pa makar to bile i meteorološke koincidencije. A u tom pristupu i otvaranju prostora za špekulacije pomaže im i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na čijem se rukavu kaputa kočoperi riječ “hrabrost” – na glagoljici.
Također, čak ni oni liberalni mediji, navodno duboko zabrinuti za pogoršane odnose između susjednih država, nisu mogli odoljeti nacionalističkom senzacionalizmu i prenijeti ključnu vijest: srpske zastave vijore usred Zagreba. Valjda će njihovi kolumnisti uzeti to u obzir kad se budu na istim tim stranicama zgražali nad mržnjom. A dočekali smo i Vulinove “ustaše na trgovima”.
I dobro da smo ih dočekali jer smo se mogli uvjeriti kako izgleda ekstremna desnica u Hrvatskoj bez logističke i stranačke podrške. Prigodno napušteni od HDZ-a, Crkve i istaknutijih braniteljskih lica, dvjestotinjak je osoba na Trgu bana Josipa Jelačića izrazilo svoje neslaganje s posjetom Aleksandra Vučića. Na Trgu se mahom skupio lumpenproletarijat, ljudi svedeni na ulogu političkih žetona. Njihova poruka upućena predsjednici i vladajućoj političkoj garnituri – Izdaja! Izdaja! – stoga nije bila uopće pogrešna. Samo što ona nije svediva na poziv Vučiću, već se radi o konstantnoj politici prema toj populaciji koja se u ovakvim situacijama prigodno ogoljuje.
Koristi od promjene retorike
Same izjave nakon sastanka bile su, kako se to kaže: konstruktivne. I Grabar-Kitarović i Vučić su pažnju posvetili rješavanju “konkretnih problema”. Nije se drugo, naravno, moglo ni očekivati jer oboma ta pozicija pomiritelja i konstruktivnih faktora odgovara. Vučiću je to odavno način samopromocije i mehanizam vladanja na unutarnjem planu: neko vrijeme sudjeluje u zakuhavanju stvari, da bi se onda – jedini – postavio u poziciju rješavanja problema. A to da bude “jedini” i odgovoran naprosto proizlazi iz činjenice da kontrolira svu vlast i jedini i može nešto odlučiti.
S druge strane, vjerojatno nitko nije bio sretniji od Kolinde Grabar-Kitarović kad je Aleksandar Vučić odlučio zamijeniti poziciju premijera onom predsjednika države. Time su se njene ovlasti proširile bez da ih je morala kreativno tumačiti kao na početku mandata. Činjenica da se politički najmoćniji čovjek u Srbiji nalazi na njenoj diplomatskoj razini otvorila joj je širok prostor za “državničke intervencije” i jačanje političkog utjecaja u državi. Stoga je potpuno irelevantno je li poziv Vučiću došao kao reakcija na američki mig. Predsjednici preuzimanje uloge “glavne za Srbe” itekako odgovara.
A odgovara i premijeru Andreju Plenkoviću jer “konstruktivnim dijalogom” Vučića i Grabar-Kitarović prestaje biti isključiva meta unutarstranačke ekstremne desnice. Za razliku od njega, Grabar-Kitarović sigurno ulogu mete može lakše podnijeti, a nekim konkretnim potezima, poput saznavanja sudbine nestalih, može ju i efektno odagnati. Naravno, ovo ne znači da će se samo tako opozvati huškačka retorika. Ovo samo znači da je dovoljno huškačke retorike “investirano” proteklih godina kako bi se otvorio prostor za retoriku pomirenja bez da se previše ugrozi osnovna politička matrica. Trenutno ta retorika donosi više političkih poena oboma: pogotovo na vanjskopolitičkom planu. A usput, Grabar-Kitarović uvijek ostaju “islamski ekstremisti” u BiH, a Vučiću Kosovo.